Zabave u ljupkom gradu datiraju od prvih godina 20. stoljeća. Prva zabava održana je 1. decembra 1901. godine u režiji hrvatskog pjevačkog i tamburaškog društva „Trebižat“. Između dva svjetska rata zabave su organizirala društva „Trebižat“, „Gajret“ ,“Sure-jja“, Srpsko- pravoslavna crkveno- školska opština, Srpsko- pravoslavni crkveni odbor, („Svetosavske zabave“), Srpski Soko“, „Napredak“, Hrvatski Sokol“ i „Narodna uzdanica“. Zabave bi ponekad priredili i učenici i studenti po dolasku na ferije. Program se obično sastojao od pozdravnog govora nekog zvaničnika, individualnih muzičkih nastupa, horskog pjevanja popularnih pjesama, recitacija i igranja šaljivih ili patriotskih pozorišnih komada domaćih autora. U okviru zabave bili su „šaljiva pošta“, tombola, „slatki i slani bife“. Pored kupnje ulazica i ličnih novčanih priloga, prihod zabave su znatno povećavali i prilozi od prodaje slanih i slatkih jela koje su građani donosili i darivali organizatoru. Muslimanke su obično darivale pečenja, burek i baklavu, katolkinje torte i kolače, humački fratri vino i rakiju. Kruna zabave bile su igranke („ples do zore“). Na prvim igrankama muslimani su obično stajali ili sjedili „sa strane“, jer nisu znali plesati. Sve zabave nosile su pečat rodoljubivosti i međunacionalnog poštovanja.
U junu 1904. godine u ljupkom gradu je priređena velika zabava islamske omladine. Imala je veliki odjek u javnosti kao uspješna javna manifestacija muslimana Ljubuškog u jeku borbe za vjersku i prosvjetnu autonomiju. Pored nekoliko napisa u „Beharu“, u „Bošnjaku“ je 9 .juna istaknut samo njen program, a nakon održane zabave 18. juna, 30. juna i opis pojedinih tačaka zabave i njen moralni i materijalni uspjeh.
Priča se da su ponekad izbijale svađe i prepirke Žabljačana i Gožuljana i da mladi nisu poštivali starije koliko su to ovi od njih tražili. Ali, ovog puta nije bilo tako. Stariji su se složno dogovorili i poveli mlade, a ovi su dali sve od sebe da uspiju.
„Sad nam pišu opet iz Ljubuškog, da se tamošnja islamska omladina složila, pa zamolila starije da ih povedu, a stariji se jednodušno odazvali. Omladina, ko omladina, hoće u prvom redu zabave i u zabavi pouke, a stariji im na volju učinili i sastali se na dogovoru kako će i šta će upriličiti. Na dogovoru je bilo prvih ljudi i iz Ljubuškog i iz Vitine. Iz Ljubuškog su bili Mahmut aga Mahić, načelnik, Jusuf ef. Tančica, Abdulah ef. Sadiković, Memišaga Mesihović, Šaćiraga Dalipagić, Hasanaga Gujić, Zaim- beg Selimić, Mehmed ef. Konjhodžić i drugi, a iz Vitine Osman-beg i Bećir-beg Kapetanović, pa na dogovoru utanačiše da se omladina pripravi za zabavu, koja se eto daje sad na 18. juna 1904. godine. Program je biran i vrlo lijep, a u oči nam pada. da je Ljubuška islamska omladina prva, koja stupa na binu sa zbornim pjevanjem. (1)
Dopisnik „Bošnjaka„ u napisu od 30. juna, skoro dvije sedmice poslije održane zabave nije mogao da odoli da ne prikaže posebno svaku tačku programa zabave sa dosta jakim patriotskim nabojem:
I dio.
- Pozdravlja goste gradonačelnik gosp. M. Mahić.
- H. Buljušmić*: „Gajretova himna”, pjeva muški zbor islamske omladine.
„Na licu si rodoljuba gosta vidio iznenađenje kad je čuo pjesmu „Gajretovu” iz usta one naše omladine od koje se nije nadao možda ničemu lijepu, no gledao ju je tužno, sučustveno. Da, ljubuška islamska omladina, evo nam prva naviješća živom pjesmom radostan glas, da mladim srcem prijanjaju uz napredan rad i čuje ih i bliži im se narod divi. Pa kako je mladost lijepa i mila, take su i želje mladosti lijepe i drage, što se u pjesmi skladnom kajdom razliježu…Čestitati se može gospodinu Hakiji ef. Buljušmiću*, učitelju na njegovoj kompoziciji „Gajretove himne” kao i vodstvu i uputi svome zboru, jer je pjesma lijepo i ugodnom melodijom otpjevana.“
- Safetbeg Bašagić: „Na rastanku ili Ardišir”, deklamuje gosp. Džemal Sadiković.
„Gledaoce je zadivio svojom deklamacijom „Ardišira” gosp. Džemal Sadiković. Stoji ti poput kakva junačine starog Hercegovca, riječi mu siplju kao plamenovi, a žar mu srca izbija na licu, očima, rukama, kao da se i sam deklamator budi i zove našega div- junaka, da ustane, da spasi domovinu. Evo ovake nam stvarčice najviše svjedoče, koliko naše momče osjeća za svoju domovinu i da joj jednoć može pomoći, oh! što bi radio za nju ne žaleći ni samoga sebe.“
- Sevdalinke pjeva muški zbor islamske omladine.
„1 opet, po svome obilnome programu, evo ti u trećoj tački, pjevačkog zbora s našim lijepim bosanskim pjesmama.Pa kako se ono naša kajda izmijenjala sad lahko, šumovito, kao kad se valovi lelijaju sad brzo, hitro, kao ono mladenačko kolo, tako su ti same noge micale, poigravale.“
- Čika Jova Zmaj: „Cica-maca i rundov-bundov”, deklamuje Alija Lalić.
„Malešno dijete izašlo na pozornicu. Sto će ono u tom domu ljubuške Talije?! Eno ga, poput malog umjetnika, vješto i okretno majmuniše sad cicu-macu”, sad „rundova-bundova”. Pa ko još ne zna onaj vječni boj među ova dva naša gosta, ta, od kako su se psi i mačke zavadili, vazda se mrze. Zalijepio ćuko, a mali mu se Lalić, učenik narodne. osnovne škole, ruga i upućuje, da dobro zapamti macine pandže. Ma i najozbiljniji smijao se je malom deklamatoru, dok su veseljaci igrali na sjedalima.“
- A. Boieldieu: Ouvertura: „Bagdadski halif“, violina solo, svira gosp. H. Buljušmić, a prati ga na glasoviru gđa L. Zachradka*.
„Četvrta je tačka kruna čitave zabave. Izašlo vragolano momče, u bosanskoj halji, s violinom u ruci.Čas, dva, istom zabrujiše žice-istihana „Bagdadski halif”, a poče ga pratiti titakanje s glasovira. Dok je struna u ruci gosp. H. Buljušmića izvijala najdivnije melodije, dotle je u najvećoj harmoniji gđa Zahradka tipkama na glasoviru natjecala se, da glasovirom istakne moć glazbe. Pa kad prekinuše ovi dirljivi akordi, žice staše iznenada, istom pljeskanje ruku, zaglušiše uši. Gospođi je Zahradki predana lijepa kita cvijeća.“
- J. Borjanović: „Bosančice”, pjeva muški zbor islamske omladine.
- dio. Abdulah- paša*, dramski spjev u četiri čina iz XVIII vijeka od Safvet- bega Bašagića.
„A sada nam evo pred oči starog junačine i uzora bosanskog karaktera „Abdullah paše“. Kako je prvi put može se čestitati pojedince svakome diletantu, da su upravo kadar uz marljivo čitanje drama i vježbanje prikazivanja različitih karaktera, davati ovake komade i u buduće svoju ljubušku publiku često zabaviti. Ženske uloge, koje je inače teško prikazati muškom čeljadetu, na zabavi islamske ljubuške omladine lijepo su odigrane. (uloge žene velikog vezira, pašine kćeri i njihovih rodica i jaranica igrali su muškarci, o. a.).“
…Zabavi je prisustvovalo čitavo činovništvo i časništvo grada Ljubuškoga, čitava Vitina pod vodstvom svojih vrlih begova Kapetanovića, te što je hvale vrijedno i uzor bratski učinjeno, kada je kita odličnih Stočana iznenada stigla uza svoga odličnog načelnika gosp. Hasan ef. Šehića. Prvu večer sami su domaći službenici i gosti bili posjetioci zabave. Sjutra dan je mahsus za domaće Muslimane.
Zabava je s moralne strane ispala uprav krasno, a i materijalni joj je interes pohvalan u lijepoj svoti, već prve dvije noći, preko 1200 kruna. Čist se prihod dijeli na ženske mektebe i naš „Gajret”.
* Hakija Buljušmić- učitelj, kompozitor i dirigent, jedan od prvih profesionalnih muzičara u nas. Rođen je 1876. godine u Bijeljini. Počeo je kao pomoćni učitelj osnovne škole u Bosanskom Petrovcu 1898. godine. U Ljubuški je premješten 1903. godine iz Županjca, u junu 1905. godine iz Narodne osnovne škole u Ljubuškom k onoj u Gračanici. Kao stipendista „Gajreta“školovao u u Glazbenom zavodu u Zagrebu. Bio je aktivni sudionik svih muzičkih zbivanja u Bosni. Sudjelovao je u većini društvenih koncerata, a svoje dirigentske sposobnosti iskazao je kao horovođa „Gajreta“ i „Hurijeta“. Jedna od odlika njegovih kompozicija je nadahnutost našom narodnom tradicijom. Autor je „Gajretove“ himne. (Službeni glasnici „Školskog vjesnika“ za novembar i decembar 1898. godine i juli i august 1903. godine, Srpska riječ 1905. 80, 3, od 3. juna).
* Ardišir- Na rastanku, lirska pjesma Safvet-bega Bašagića.
* Zahradka- gđa Zahradka je vjerovatno supruga dr Egona Zahradke, ljubuškog ljekara.
* Abdullah paša- Abdulah- paša Teftedarija (Sarajevo, 1722- Travnik, 1784), od 1780. godine bosanski valija. Bosanski gazija i patriota. Odbio je sultanovo naređenje da preda Pounje Austriji zbog „viših“ turskih političkih interesa. Čuvene su njegove riječi: “I glavu ću svoju dati, ali kamena jednog ne dam“! (2)
- Islamska zabava u Ljubuškom. Bošnjak 1904, 23, 3, od 9. juna.
- Nerćesija. Sa zabave islamske omladine u Ljubuškom. Bošnjak 1904 , 26, 1-2, od 30. juna.
Sadiković Halid
Foto: arhiva