Kada ujutro ustanete na Gožulju,Glavici,čejrek i na Žabljaku,prvo što ugledate je prostranstvo Predgrađa.Ista je situacija u Predgrađu kada pogledate prema sjeveru i ugledate obrise Glavice,Gožulja i dijela Žabljaka.Onda dolaze „dobre vibracije“ koje su usmjerene prema sjeveru ili jugu,što zavisi od tačke gdje se nalazi promatrač.
Te vibracije su proteklih decenija uglavnom bile dobronamjerne i inspirativne.Sve se to moglo primjetiti u saobraćanju ljudi sa pomenutih lokacija,koje su s vremenom pretvarane u iskreno prijateljstvo etnika ovih naselja.
Najveće rivalstvo se osjećalo u takmičenjima malog nogometa na turnirima prilikom poznatih obljetnica i praznika.Rivalstvo između N.K. „Pješak“ i NK „Gožulj“ je imalo „epske razmjere“,a takmičenja su završavana u granicama fair-plya uz pobjede i jednih i drugih.
I danas možemo svjedočiti o nogometnim potezima Mate,Save,Šoše,Bote,Anića,Bobana,Ivankovića a sa druge strane su bili Alendar Meho(Fofa),Meho Kadragić(Bejin),Nibo (Guđo)Dizdarević,Ćeško Hasan(Bili),Ćopka,Ismet(„Ita“)Jakić i drugi.
Među navijačima „Pješaka“ primjetio sam mladića,izrazite veličine,sa naočalama,Zvonka Ivankovića,koji je uvijek bio bučan i „grlat“,ali sa osjećajem uvažavanja u prvom redu nogometa kao jedne sportske discipline.
Zvonko i autor ovih redova su skupa pohađali Osmogodišnju školu i gimnaziju,i od tada traje naše poznanstvo i prijateljstvo.Sve se moglo dogovoriti sa Zvonkom na nogometnim susretima i u školama koje smo zajedno pohađali.
Zvonko je svoje studije,nakon gimnazije,započeo u Sarajevu krajem 60-tih godina.Tih godina smo se znatno više družili nago u Ljubuškom.Tome je doprinjela činjenica da su kao podstanari živjeli skupa u Zagića kući,na Baščaršiji:rah.Alija Šukalić,rah.Mustafa(„Žgaja“) Muminagić,Milifer Ibrulj,Rogić(Nune)Slobodan i Zvonko Ivanković.Ostali ljubušaci stacionirani na drugim mjestima Sarajeva su vrlo rado dolazili kod Zagića,da bi vidjeli pomenutu „kvintu“ koja je bila gostoljubiva,puna šarma i šala i koja je tražila svoj Ljubuški u Sarajevu.
Nakon provedene godine Zvonko je nastavio studije u Zagrebu gdje je ostao do svoje prerane smrti.
I onda su prolazile godine i nastupila su prijatna sjećanja na boravak u Sarajevu.
Krajem 1992.godine u svojstvu predsjednika MDD „Merhamet“ Ljubuški stigao sam u Zagreb da preuzmem humanitarnu pomoć sa kamionom Autotransporta Ljubuški(vozač Marko Kordić).Boraveći na Trgu Republike(Trg bana Jelačića) ugledao sam Zvonku Ivankovića.On me srdačno pozvao u prostorije Udruženja „Herceg Stjepan“,također na Trgu.Nakon mog izlaganja da sam doputovao da preuzmem humanitarnu pomoć i da moram platiti prijevoz 1200 DM=KM,za usluge „Autotransporta“Ljubuški.
Zvonko,bez ikakvih-„ali“,“ako“,“unatoč“,“glede“ je jednostavno rekao:“To će platiti moje Udruženje „Herceg Stjepan“ i to shvati kao izraz moga poštovanja prema „Muslimanima Ljubuškog“!
Ostao sam bez riječi!Što je Zvonko rekao,to je i učinio!
Blažen među ljudima!
Blažena njegova obitelj,majka,brat Karlo,sestra Mila,kao i njegova supruga,djeca i unučad koja žive u Zagrebu.
Poslije rata nastavili smo naše kontakte.Uvijek je nudio pomoć(ako i kako treba),ne samo meni i mojoj obitelji nego i populaciji kojoj pripadam!
A zna se,naši ljudi u Zagrebu,mogu,ako hoće,puno uraditi za svoje sugrađane.
Sve zavisi od obostranog uvažavanja i ljubavi,koju je u ovom slučaju Zvonko „dijelio“.
Neka je trajna uspomena Bošnjaka Ljubuškog na našeg Zvonku i njegovu obitelj.
Zvonko pripada raju(Paradize).Nadamo se da će tako i biti!
Kemal Mahić