Izbjeglička

Udjose tako dvojica mladica u nas lokalni autobus i unesose osmijeh. Vidim… izbjeglice su. Prepozna se to po odijelu i po osmijehu. Nose nekakve kese sa hranom. Sjedose preko puta nas… i vratise me u moje izbjeglicke dane iz dalekih devedesetih. Vratise me u vrijeme kad sam i sama sa dvoje male djece i kesama posla od kuce i iz rodnog grada. Ne svojom voljom, vec zato sto sam morala. Dobili smo 48 sati da napustimo svoj dom.
Cudan je to osjecaj kad podjes na put, a ne znas i nemas cilj putovanja. Nemas ugovorenu destinaciju, a ni konak.
Prva stanica Metkovic. Kupa se u ulicnoj rasvjeti, a ja sam vec bila I zaboravila sta je to elektricno svjetlo. Predugo sam bila pod svjetloscu svijeca.U ratu.
Krenusmo preko Maslenice do Zagreba. Na stanicu, tzv. zeljeznicki kolodvor, sjedosmo. Nemamo kamo otici. Dvije torbe i dvoje male djece,tu na zagrebackom kolodvoru. To je nasa popudbina… I ono malo duse.
Ostade nam iskustvo za citav zivot.
Druga slicica iz sjecanja…
U vozu lokalnom, negdje u Hrvatskoj. Zamor glasova ljudskih. Vracaju se ljudi kasno navecer svojim kucama. Bas kao ja sad, u ovom autobusu.
A ja tada… nisam imala kuce. Samo dvije torbe i dvoje male djece. I voznu kartu do vojne kasarne u Varazdinu.
Onda…
Ogromna soba puna nepoznatih ljudi, izbjeglica kao i ja. Ima tu i djece, i staraca, i bolesnih. Dobismo svoje krevete.
I snalazili smo se nekako. Prezivljavali…
Treca slicica…
Soba u Danskoj, u izbjeglickom kontejneru. Cijelih deset kvadrata samo za nas cetvero. Neprocjenjivo bogatstvo.
Snijeg koji tiho pada napolju, a mi u toploj sobi. Konacno sami, u svojih deset kvadrata prostora.
Pa koju blagodat Gospodara svoga poricete?
Iz razmisljanja me trznu glas jednog od onih izbjeglica. Obraca se na engleskom. U ruci drzi lepinju, hurme i ayran. Nudi nam da se iftarimo. Primismo njihove ponude sa zahvalnoscu.
Optimizam zraci iz njihovih ociju. Aksam se blizi. Ramazan je, i iftar ce. A iftaricemo ovdje, u autobusu.
To je ono sto nam niko oduzeti ne moze – nase namaze, nasu dovu, nas post, nasu nafaku od Allaha zagarantovanu.
To nosimo gdje god podjemo. Da nasi dusmani znaju sta u prsima krijemo i koliko je to bogatstvo, borili bi se da nam to oduzmu. Ali… ono malo duse muminske niko ti oduzeti ne moze. Nju nosimo gdje god da smo – u visokim, bogatim palacama ili u kaljuzi zivota.
Ona sjaji najljepsim sjajem gdje god da je bacis, i nikad je ponizit ne mozes. Taj sjaj cistote i imana zraci na licima i cita se u ocima ovih mladica, izbjeglica.
Iftarismo zajedno . Duse ciste muminske su se slucajno srele i prepoznale ovdje, u lokalnom autobusu,negdje u Hercegovini.
Pa koju blagodat Gospodara svoga poricete?
Uputih dovu za ove mladice, i za sve ovodunjalucke izbjeglice, za sve nas, da nam Allah dzs. oblaksa halove i uputi na ono sto je najbolje za nas. Da nas obaspe Svojim rahmetom i magfiretom.
Jer…svi smo mi samo izbjeglice i putnici na ovom dunjaluku. Bas svi. Samo sto mnogi toga uopste nisu svjesni.
Zato neka nasa popudbina uvijek bude dusa koja Gospodara slavi.

1568 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter