ČOVJEK BEZ RUKE – ČOVJEK SA PRIČOM ! … ( 1 )

Nakon dugo vremena i lijecenje vratio nam se nas Ante Granic…

Napisao Ante GRANIĆ

Priča je živjela u njemu godinama , a da nije uspio ni da je skicira…

Otpočinjao bi , do duše , mnogo puta čak i da ju piše – mučio se duže , ili

kraće , te ostajao satima nad tih svojih dvadesetak napisanih stranica ,

sileći se – da nastavi !…Ali , svaki put kad bi zastajao nad tim svojim – ko zna

kojim početkom , bilo ga je iskreno stid onoga što je napisao… Sve mu je to

izgledalo blijedo i jadno , beskrvno i prosto , siromašno i neduhovito , čak i

ružno , jer bi svaki put osjećao da je sve to bilo nedostojno – one snage i

veličine koju je imala priča , što ju je držao u sebi !…

.

U tim trenucima , PISAC je zaboravljao cijeli svijet , osim likova svoje priče , koji

su mu svakodnevno postajali sve bliskiji , iako su neki bili nosioci dobra , a drugi

zla , a to zlo i dobro su se prepritali u njemu – i zavisili jedno od drugog , kao

ukrštene riječi… Međutim , vremenom se Piscu ispostavio novi problem : potreba

bar još jednog pažljivog slušaoca . Istini za volju , nije bio toliki problem da se jedan

takav slušalac i nađe , koliko je Pisca hvatao paničan strah od pomisli … da taj novi

slušalac – ne odbaci priču , iz bilo kojih razloga . I taj svoj strah , PISAC je umanjivao

tako što bi nastavljao da priča priču samome sebi , na način – kao da u njemu postoje

dvije ličnosti : jedna koja priča , a druga ličnost koja sluša…PISAC – i drugo JA , dakle !

Tako se Pisac oslobađao straha od poraza , bar privremeno … I to je tako trajalo čak

nekoliko godina , sve dotle dok PISAC nije postao smiješan samome sebi , jer je došao

u situaciju da postavi sam sebi pitanje : Kakvog smisla ima pričati samome sebi – istu

priču ?… Bolje je slušati ( pomislio je on ) , jer je ljepota ipak – bliža onima koji slušaju !

PRAVI ODGOVOR !

I tek tada je došao do pravog odgvora : a to je da za jednu takvu priču – treba bolji pisac !

Bolji pisac od njega , a onda ( poslije toga ) – trebao je još i veliki pisac . I veliki čovjek !…

Potreban je bio , dakle , još primjerno poznati pisac – i veliki čovjek , u prvom redu …

Grčki tragičar , takoreći – pomislio je tada PISAC !…

.

PRIČAM TI PRIČU !

Tako je PISAC došao na ideju da svoju priču – prvo ispriča boljem piscu od sebe , tek da

vidi kako ON reaguje . I odabrao je mladog pisca VANJU R. , svog prijatelja – to mu je bilo

i najlakse . Na njegovo veliko iznenađenje , pisac VANJA je pažljivo saslušao priču i , vidno

uzbuđen ga počeo i hrabriti , da tu priču što prije i – n a p i š e… Po svaku cijenu !

A evo i kako se PISAC ispovijedao onom svom drugom JA , kako bi mu prenio svoju muku !

.

– Ali , ja to nisam mogao napisati nikako ! Ama , baš nikako . Čak ni poslije mnogih pokušaja .

A onda se desilo nešto neočekivano !… Jednoga dana , dobio sam pismo od MIRZE PAŠIĆA ,

zvanog Mirza Sarajlija – vlasnika „ KONTINENTAL FILMA “ iz Sarajeva – u kome mi šalje jedan

filmski scenario i moli me , „kao čovjeka i novinara“ , da pročitam taj scenario po kome bi ON –

snimao film , i da i JA dam o tome scenariju svoje mišljenje…Tako bi pomogao i njemu i – BOSNI !…

„I BOSNI“ … potcrtao je to dva puta – taj MIRZA PAŠIĆ !…

.

Sjećam se tog MIRZE vrlo dobro . Prvo po čuvenju , jer je bio direktor sarajevskih bioskopa ,

a onda sam ga i sreo jedanput . Bilo je to u vrijeme rata u Bosni , kad je SARAJEVO gorjelo , i

bilo u okruženju – te predstavljalo jednu vrstu koncetracionog logora , u kome se ginulo svaki

dan , a izlasci iz opkoljenog grada bili su prava rijetkost – i gotovo senzacija . I taj se MIRZA , baš

nekim čudom , našao u gradu LIONU , u Francuskoj…Istini za volju , došao je uz pomoć vrlih –

francuskih humanitaraca ( i to treba reći ) , sa autentičnim filmskim materijalima , snimljenim u

ratnom Sarajevu ! Za francuske prijatelje ( neprijatelje nećemo pominjati ) , posebno za novinare ,

bila je to iznimna i neočekivana dokumentacija – o stravičnom ratu , koji je potresao cijeli svijet !…

Tako sam se i JA , tim povodom , našao u Lionu… I susreo se po prvi put – sa tim MIRZOM .

PORTRET ČOVJEKA BEZ RUKE !

Sjećam se dobro : ispred mene je stajao povisok , mršav čovjek – bez ruke . Bio je blijed , umoran

i nenaspavan . Njegovo blijedo i izmučeno lice , ličilo je na – masku koja se smiješi !… U onoj jednoj

ruci je držao neki materijal , koga je dijelio prolazmicima – i novinarima , kojima je odgovarao na

pitanja… Meni je taj čovjek bio nešto više od MIRZE . Bio je to čovjek iz Sarajeva , čiji su ljudi , po

mom sudu , predstavljali u to vrijeme – NEKO IZDVOJENO ČOVJEČANSTVO , satkano od PONOSA ,

i PRKOSA , SMRTI i – UMIRANJA…Grada logora , iz koga se – nekim čudom , uspio izvući ovaj MIRZA !

Takvog sam ga zapamtio .

PISMO IZNENAĐENJA

Pomenuto pismo koga sam od njega dobio , jako me obradovalo . Ali , samo dok sam ga otvorio .

Obradovalo me , posebno zato što sam znao da je pisano onom jednom rukom , i to lijevom – kod

srca . Pisao ga je čovjek iz onog IZDVOJENOG ČOVJEČANSTVA , čovječanstva koje je pobijedilo –

GOLIJATA PRKOSOM !… Iz tih razloga , ja nisam mogao da odbijem – ni jednu njegovu molbu !

Nažalost , kao što to često u životu biva , nisam mogao ništa učiniti za MIRZU i njegov scenario o

opkoljenom Sarajevu , iz jednog neočekivanog razloga – SCENARIO mi se nije dopao !..

.

To me je saznanje mučilo punih deset dana . Tada sam se jedino oslobađao , ali eto nakratko , one

svoje priče . Morao sam smisliti način , na koji ću reći Mirzi da mi se poslati scenario – ne sviđa…

I naveo sam za to dva razloga . Prvi je bio taj što je u scenariju bilo nekoliko veličanstvenih scena ,

među kojima su bile i – stradanje SARAJLIJA na pijaci MARKALE – i UBISTVO DVOJE MLADIH iza mosta

VRBANJA u opkoljenom Sarajevu . Bježali su , držeći se za ruke – MUSLIMANKA i … AH !

Tih dvoje mladih zaljubljenika , nisu bili iste nacionalnosti, i to je bio njihov jedini GRIJEH !…Pokosio ih

je snajper . Napisao sam mu da se plašim – da te grandiozne scene ne budu prikazane u jeftinim , pa i

osrednjim filmovima – a one su , ( pored ostalih ) , tako veličanstvene – da traže i velike umjetnike da

ih realiziraju – i to vrhunskim filmskim jezikom !

( Ovdje je PISAC malo zastao , kao da se prisjeća , a onda nastavio : )

-Drugi razlog što mi se scenario ne sviđa je to – što ja imam svoju priču o BOSNI ( i JUGI ) , koju nosim

u sebi godinama… i sa njom živim , ne uspijevajući da ju napišem . Možda ta moja priča , napisao sam

MIRZI , odbija svaku drugu priču , pa i ovu – u poslatom mi scenariju … I čekao sam njegovu reakciju .

A ona je uslijedila – odmah !… T e l e f o n s k i .

Stari filmski lisac reagovao je tako , kao da je čekao samo takav odgovor : molio me je da , kad dođem

u Sarajevo , ( a on želi da to bude što prije ) – da mu ispričam tu svoju priču o „ BOSNI i JUGI , koju

godinama držim u sebi“ … I ja sam pristao .

.

OSTAKLJENE SUZE U PROSTORIJAMA – KONTINENTAL FILMA !

Tako su prolazli mjeseci , sve dok se nisam zaista i našao u prostorijma pomenutog CONTINENTAL

FILMA u Sarajevu , gdje me čekao razdragani MIRZA Sarajlija , s a m … Tu sam odmah morao početi

pričati priču MIRZI SARAJLIJI… Bila je to za mene neobična , pomalo smiješna – i mučna situacija , ali

sam priču pričao , uporno gledajući u pod ispred sebe . A kad sam jednom podigao pogled , ostao

sam zaprepašten !… MIRZA Sarajlija je – p l a k a o . Na licu su mu se staklile – SUZE !… OH , Bože !

Ili se meni to samo tako učinilo , ili pričinilo – tješio sam sam samoga sebe…

I bio je tužan sve do kraja priče ! Bože , kako mi je bilo teško gledati u starijeg čovjeka koji – suzi !

Mislio sam – u teškoj i užasnoj sarajevskoj ratnoj tragediji , siguran sam da ON nije plakao !… A sad !?

A kad sam završio priču ( plačno nastavi PISAC )… nastala je tišina – duga i teška . MIRZA je ćutao , a

ja sam gledao u pod , i mislio o čovjeku ispred sebe – iza koga stoje najveće filmske nagrade , pa i –

ZLATNA PALMA iz KANA , a on sada tu , ispred mene – s u z i !… Interesantno , nisam u toj njegovoj

tuzi vidio nikakav kvalitet priče koju je slušao , jer ( kažu ) da tuga i nije mjerilo… ali je – eto ipak ,

možda , bar neko malo olakšanje !..

Tada sam po prvi put shvatio…( potcrtava PISAC ) , da u toj autentičnoj životnoj priči – postoji i nešto

više od pričanja priče samome sebi… I kad je ta mučna situacija malo splasnula , uzbuđeni čovjek me

iskreno zamolio – da uzmem pisaću mašinu , i da to što sam ispričao , sada i ovdje , stavim na papir

kako god znam i umijem !… UIME NJEGA i – UIME BOSNE !… , Uime Bosne – potcrtavao je MIRZA .

( Hercegovina se , valjda , pretpostavlja , jer je i MIRZA – Hercegovac! ) … I tako , u takvoj situaciji

u kojoj sam se našao i iz poštovanja prema Čovjeku bez ruke , nevoljko sam pristao – i za oko tri sata ,

zatvoren u jednu malu sobicu , napisao nešto što je meni samom izgledalo više nego grozno . Ali , šta

je – tu je !… Bilo je to u jednom drugom , ili bar drugačijem SARAJEVU – ljeta gospodnjeg , koliko se

sjećam … godine – poslijeratne. I od toga dana , MIRZA Sarajlija je svakodnevno živio sa tom pričom

I sam ju je pričao dalje… Mislim da je i on shvatio da za takvu priču treba bolji PISAC , veliki pisac –

kako ga je on imenovao , jer se i sam pobrinuo za to . Naime , zamolio je – po mišljenju kompetentnih

ljudi , najboljeg živog srpskog pisca ( nekada i jugoslavenskog ) VIDOSAVA STEVANOVIĆA – da me vidi

i da sasluša moju priču . Paaa , ako mu se priča svidi , da po toj priči napiše – SCENARIO ZA FILM !…

.

Moje veze u Sarajevu su mi ( potcrtava PISAC ) dojavile – da je taj VIDOSAV , ne samo odličan pisac ,

nego i Izuzetan čovjek , jer je tada javno objavio da se iseljava iz Srbije , jer je MILOŠEVIĆEV REŽIM –

„katastrofalan i poguban za SRBIJU , i JUGOSLAVIJU“ !…Tako je VIDOSAV STEVANOVIĆ došao u Pariz .

Sa suprugom . Posredstvom Čovjeka bez ruke , nazvao me taj VIDOSAV… i pozvao me kod sebe ,

kako bi saslušao moju priču“ – zaključio je ovaj dio priče PISAC .

( Kraj prvog nastavka )

1687 Posjeta 1 Posjeta danas