Neka tuga u duši se skupila, šetah gradom, jesen je bila. Plakali su oblaci i ja sam s njima suze lila. Rijeka ljudi pored mene neprimjetno je prolazila. Glavu sam oborila, tugu od prolaznika krila.
Iznenada se ispred mene crvena ruža stvorila!Crvena kao krv prolivena,u crni urezana je bila.Zastadoh I gledah to čudo moga grada,ne znadoh šta znači I odakle tu,al’ se pitah,od kada u jesen ruže cvjetaju!?I to na asfaltu!Usput vidjeh još nekolikoruža crvenih,nisam im se divila,čudan osjećaj budiše u meni.Upitah nekog prolaznika,šta je to.On tužno spusti glavui tiho reče:
“Sarajevska ruža,simbol za stravično zlo!Te ruže,dijete,nisu mirisale,one su ubijale!”
To izgovori,a suza se u oku stvori,ode putem svojim,ostadoh skamenjena da stojim.Gledah ružu zla,tijelom mi je jeza prolazila,u mislima se pitah,kakva je to osoba,kakva je ta ruka što je nacrta!?
Prolazilo vrijeme od tada,saznadoh dosta o sarajevskim ružama,o Dobrinji,o Alipašinu,Markalama,o svim žrtvama nevinim,o životima izgubljenim,u historiju krvlju zapisanim.Ožiljci na asfaltu urezani,granatama zla,neke ljudske nemani,bojom krvi obojeni,da se pamti I nikad ne zaboravi.Crvene ruže nna asfaltu nemaju dušu,kao ni oni što sui h nacrtali,na smrt mirišu,tugom historiju pišu!
Stiglo je proljeće u moj grad,a ja poželjeh opet lutati njegovim ulicama,poželjeh I susret sa sarajevskim ružama.I opet mi se desi čudo!Proljeće,ruže procvjetale,a crvene ruže sa crnog asfalta nestale!Gdje su?Ko je taj,što historiju briše?Ko to želi,da sarajevskih ruža ne bude više?Ko to gazi,po materinom srcu što bolu prkosi?Ko je taj,što zlo u zaborav nosi?
Molim vas,recite mi,ko je sarajevske ruže ukrao,ko se s tragovima bola poigrao?Zašto baš u proljeće,kad sve cvjeta,sarajevskih ruža nesta?
Molim Vas,vratite nam te spomenike sarajevskog tla,to su svjedoci neviđenog zla,koje oprostismo,ali zaboraviti,ne smijemo nikada!
Izvor:Arnela Kordić:”Potraži me”,Sarajevo 2010.
Priredio:Kemal Mahić