Kategorija: Ljubusaci sirom svijeta
Objavljeno nedjelja, 29 April 2012
Gotovo nikada ne zamijetimo sve, vec tek djelic slike, rijec ili iskrice pogleda tek. Dotice nas samo ono sto dusa voli ili pak ono sto nas podsvjesno boli.
Tako i u mojoj svijesti ostade ta iskrica sto dodirnu me tog augustovskog dana. Djelic sjecanja sto se kao ziva slika zauvijek ucrta i ostade da postoji u meni.
Tog augustovskog dana daleke ratne 1993.godine, isao je kroz nasu mahalu covjek sa fotografskim aparatom oko vrata.
Ide taj covjek fotograf nasom mahalom i trazi stare i nemocne, raspituje se za one koji nemaju snage da dodju kod njega u radnju da obave obavezno slikanje za dokumente. Eto, on onako skromno dosao da im bude na usluzi. Jer …svi su oni muslimani Bosnjaci. U glavama tadasnjih dusmana njihovih drugaciji i odjednom kao takvi nepozeljni, tu u svom rodnom gradu. Svi dobili 48 sati da napuste Ljubuski, a bez dokumenta sa slikom se ne moze. I eto, taj nas covjek, ljubusak Nedjo, je dosao da pomogne, da bude tu, na usluzi.Zna on kako je to kad je insan star i nemocan. Gest njegov je ljudski, vakat tezak.Nije lahko ni njemu, ni njima.Oni kao zvijer progonjena, a on s njima, na njihovoj strani. Zna on da su oni ”drugaciji”, ali njemu su oni uvijek jednako dragi i bliski. A i on njima.Covjek covjeku mora i treba biti blizak. Narocito onda kad su vremena teska.A Nedjinu dusu vrijeme zla nije prevarilo. Takav je on, na usluzi ljudima. Kako bi drugacije i moglo biti? Jer..on je tog davnog augustovskog popodneva bio jedini covjek, jedini insan u Ljubuskom, od onih koji se hrvatima zvase.
Ima jedan hadis odavno poznat:”Najbolji su medju vama oni koji su na usluzi ljudima!”
I onda kad je taj dobri insan Nedjo obisao sve starce bosnjacke tog popodneva, vraca se polahko niz nasu strmu mahalsku kaldrmu i opazi djecu nasu.Igraju se. Pozva ih Nedjo, pocasti ih svojim blagim osmijehom i rijecju svojom blagom i nacini fotografiju. Ostavi sjecanje! Nadjoh tu fotografiju u albumu sjecanja neki dan. Sestoro djece mahalske, zagrljeni, sretni, nesvjesni zla rata i ljudske mrznje koja ih je okruzivala. Osmijesi na njihovom licu i sreca,a uzrok toj njihovoj radosti bio je …on, dobrodusni fotograf Nedjo.Izmamio je on osmjehe na njihova lica. I znao je Nedjo tog dana da ta djeca mozda nikada vise nece imati priliku da budu na istoj fotografiju, znao je da ce im dusmani njihovi to onemoguciti. U tom trenu on je pokazao da je on njihov veliki prijatelj. A istinski prijatelji se samo u nevolji prepoznaju i oplemenjuju nas. Ostala je fotografija, ostalo je sjecanje na jednog velikog covjeka. Ta djeca, doista, do danas nisu imala prilike da budu na istoj fotografiji. Jedni su u Norveskoj, drugi u Danskoj, a treci u dalekoj Americi.Odnijeli ih vjetrovi zivota izbjeglickog.
Na slici: Lejla i Zahir Mujanovic, Almedin i Almedina Hasic i Sanjin i Ismira Jakic (Avgust 93)
Nas dragi fotograf nije vise medju zivima.Ali jos uvijek u meni zivi ova slicica. Neizbrisiv trenutak. Duboko urezan u mom pamcenju. Iskrica sto dusu je dotakla tog popodneva.Kao lagahni ljetni povjetarac.
Obasjala je tamu tog zlog vremena i bezdusnih ljudi u njemu. Zablistala i blista i do danas kao svjetlo po kojem se duse dobrih Allahovih robova prepoznaju i pamte.Ostavljaju trag.
Jedan pjesnik nekada davno je rekao:
Bojim se
Prohujacu kroz dan,
Nosen
Ko vjetrom opao list
Prohujat cu
A necu znat
Dal trag moj postojan bi?
Nedjo je ostavio trag u vremenu. Postojan trag…Jer velik je onaj covjek koji u vremenu opsteg zla prkosi i stane na stranu dobra.
Nedjo je nastavio svoje putovanje, a mi jos cekamo u hladu drveta. On je svoju misiju ispunio…On je ostvario ono sto mnogi od nas mozda nikada nece…Jer ne moze svako da ostavi trag…Mnogi cemo prohujati s vihorom…Ko opalo lisce…Ni spomena vrijedni…
A Nedjo…
Kao sto arapskog ata trkaca ne treba bicem udarati
Tako se ni ti neces trebati bojati
Kad krenes na svoje putovanje
Kad su cisti tvoja dusa i tijelo
Ne trebas strahovati od paklenih vatri
Deder, cisto zlato u vatru ubaci:
Ako u njemu nema primjese druge , sta ce da izgori?
(M. Sabistari)
Zato…Budite zlato! Kao Nedjo sto bio je!
Nurli mi budite i…ne ostajte u tami.
Jer zlo ipak ne moze imati konacnu rijec!
Emina Jakic