MUSTAFA iz sela kod Goražda kojeg babo nije htio oženiti lijepom Mejrom ??

“Bogati, Mustafaga, što se ti nikada ne oženi?” – upita babo dedinog komšiju kad smo posljednji put bili kod njega u posjeti, u selu kod Goražda.Mustafa vitalan starac. Prosijede kose, sivih, uredno potkresanih brkova. Zbog izboranog lica, djeluje stariji nego što stvarno jeste. Hrama na lijevu nogu. Ostala kraca od teškog ranjavanja u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Mustafa jako povuce dim cigarete, kahnu, zagleda se u daljinu i zapoce pricu:
“Eh, draga djeco, nerado se toga i sjecam, a kamoli da pricam. Ali eto kazat cu vam, da znate… U baba nas bijaše sedmero djece, nas cetiri brata i tri sestre. Ja najstariiji i cim sam malo odrastao vecina tereta pade na mene. Radio sam sve poljske poslove, i pomagao oko odgajanja brace i sestara. Završih samo cetiri razreda škole, i dva razreda mekteba, babo ne dade dalje, kaže: ‘Šta ce ti škola od ‘volike zemlje?! Dosta je da se znaš potpisati i da znaš klanjati!’ Dvije sestre, Rabija i Raza, nisu ni išle u školu, babo ih ne htjede spremiti. Esma završila cetiri k'o i ja, Rašid osmoljetku, a Osman i Hajrudin završili zanate u Saraj'vu. Vrijeme prolazilo, a mi rasli.
Ja stasah u pravog mladica pa poceh sa momcima iz sela ici po tefericima i sijelima. Za Bajram bijaše teferic u Rešetnici kod džamije. Kolo igra. U njemu stotinu djevojaka. Pogled mi se zaledi na Mejri, najmladoj šceri rahmetli Mehage iz Orahovica. Sacekam da kolo stane pa joj sa pridem, nekako sa zebnjom, k’o sad se sjecam. Kažem joj nekoliko rijeci, a ona kao da jedva doceka i tako pocesmo ašikovati. Do akšamaostadosmo zajedno i dogovorismo novi sastanak na tefericu za tri hevte na Vidikovcu. Sutradan neko babi kazao da sam našao curu. Pita me koja je, a ja kazah. On planu, pa rece: ‘Od toliko cura ti naš'o Mehaginu šcer! Znaš li ti bolan kol'ko je on im'o celjadi, šestero muške djece i tri šceri. To je puka sirotinja namaš o'kle uzeti caperka miraza. Zaboravi na tu curu!’ Pogodiše me babine rijeci. Rekoh mu kako je poštena i vrijedna njihova porodica, i rekoh mu što ce mi miraz pored ovolike naše zemlje. Bez obzira na njegove rijeci ja smo dane brojim do teferica na Vidikovcu.
Dode i taj dan. Ja se opremim, opremim konja sedlenika, pa na teferic. A tamo Mejra. Nije u kolu, vec ispod krošnje dozrele trešnje sjedi u hladu, u društvu sestre i stare majke. Ustade kad me vidje, i onako rumena, zarumeni se još više. Meni srce zaigra u njedrima i ucini mi se, a i sad tako mislim, da nikada na dunjaluku ništa nisam vidio ljepše od Mejre. Pridoh. Nazvah selam, majka i sestra odgovoriše, a Mejra se zbuni pa ne rece ništa. Sestra i majka se malo izmakoše a mi ostadosmo u hladu trešnje, ašikujuci sve do samog akšama, dok je majka nije povela kuci. I sad kada prodem putem ispod trešnje kao da mi nož srce para. Trešnja ostarila kao i ja, a uspomene tako svježe. Kao od jucer. Ispod njene krošnje kovali smo planove i radovali se životu.
Obecasmo da necemo jedno drugo nikada napustiti. Sa teferica svratih kod tetke na veceru, a odatle, iza jacije pravo Mejri pod pendžer. Kucnem, ona otvori kanat, a na onoj mjesecini ona još ljepša nego što je bila danas. Do kasno u noc ašikovasmo. Došao ja kuci, pred sabah, mlada braca i sestre spavaju, a ostali sjede uz ognjšte i piju kahvu. Nazvah selam, niko ne odgovori osim majke, a babo je pogleda poprijeko. Pitam šta nije uredu, zašto šute. Babo zapoce: ‘Rekoh li ti ja Mustafa da se okaniš one cure, a ti ništa. Ne dam ti više konja da jašeš! Ni na teferice neceš više ici! Nema više ni novijeh cakšira, ni novijeh košulja! Ja ti zagled'o Himzibegovu šcer, sa njim pric'o i on bi je rado dao u našu kucu, stio najesen da idemo da je prosimo, da te ceka do iza vojske, a ti k'o corav trciš za dimijama Mehagine šceri’, veli babo.
Ja se naslonuo na dovratnik pa sebi ne mogu da dodem. Pomislih, ko li mu nacas prije kaza da sam bio sa Mejrom. Podoh da cucnem, a majka mi prinese tronožac. Odlucih odgovoriti babu na njegove rijeci… ’Slušaj babo, dvadeset i jednu godinu ti se nisam protivrijecio, slušao sam te i poštovao onako kako i dolikuje da dijete poštuje roditelja, i dalje cu te poštovati, ali nek znaš ovo… Neka za mene nema više konja sedlenika, nek’ nema teferica, nek’ nema novih cakšira i košulja, ali da znaš, babo, da za mene nema ni cure osim Mejre, najmlade šceri rahmetli Mehage iz Orahovica!’ Babo nage fildžan i rece da mu se micem s ociju. Nije danima razgovarao sa mnom. Samo je naredivao šta treba raditi. Kraj ljeta i teret poljskih radova teško se podnosio. Nisam više išao na teferice. Mejru sam vidio dva puta na Ustipraci kad smo prodavali kukuzuze. Poruke nam je prenosila moja najmlada sestra Esma iduci u školu.
Sve poslove posmirih i u samu jesen dobih poziv u vojsku. Rabiji babo našao priliku i udade je u preko njene volje u selo Kukavice kod Rogatice. Svima nam bijaše žao osim babu, što Rabiju odvedoše placuci. Dode vrijeme da podem u vojsku. Po Esmi porucim Mejri kad voz polazi ne bi li došla. Gledam na stanici i k'o da me sunce ogrija kad je vidjeh. Uspjeli smo kratko prozboriti i dogovoriti se da me ceka. K'o da je sad gledam, drži sestru ispod ruke, a krupne suze valjaju se niz rumene obraze. Odoh i nevratih se za godinu i po. Nisam joj pisao. Nije Mejra znala citati, nije nikad išla u školu. Malo je koje žensko dijete u našim krajevima u taj vakat išlo u školu.
Esma mi je pisala što bi joj Mejra rekla, a ja sam kratko odgovarao i pitao, plašeci se da pismo babu ne dode u ruke. Vratih se iz vojske i u akšam vozom dodoh na našu stanicu. Pomislim, odoh Mejri pod pendžer, a mojima cu reci da sam došao jutarnjim vozom. Kucnem, a pendžer se otvori. Mejrina sestra pita ko je? Iz mraka prozborih tiho: ’Salkan iz Spahovica. Može li Mejra izaci na pendžer?’ Ona mi odgovori da ne može, jer Mejra ima momka i nece da prica s drugim. Obuze me još veci žar, jer se uvjerih da Mejra nije htjela nikog drugog do mene. Nasmijem se i kažem ko sam, a ona nestade. Malo zatim pojavi se Mejra, k'o gorska vila. Eh da mi je bilo da joj ruku dotaknem, ali u taj vakat djevojci se nije moglo prici. Bez obzira na to, ja svoje srce napunih pogledom i razgovorom sve do zore. Rano dodoh kuci. Radosti nije bilo kraja zbog mog susreta sa porodicom. Pitam za novosti. Majka poce plakati, pa veli: ‘Hoce ti babo da uda Razu za Rabijina djevera, a ona nije rada. Narucio svatove uza hevtu, u petek koji prvi dode.’ Bi mi žao, a žao mi što se i babo nije promijenio prema svojoj djeci. Udade se Raza onako kako je babo htio.
Proljece. Puno poslova, pa se ne može nigdje ni otici. Esma završila cetiri razreda, ne ide dalje u školu, pa ne može ni moje poruke Mejri prenositi, i od Mejre meni donositi A babo k'o i prije, ne da spomenuti Mejru. Negdje u po ljeta kaže: ‘Mislio sam najesen da vas obojicu oženim’, misleci na Rašida i mene. Pomislih, došao tobe pa ce dozvoliti da uzmemo djevojke po želji. Ali, jok, on po svom. S Mejrom sam se tokom ljeta sretao nekoliko puta, kad bi nam vrijeme i mjesto dozvoljavali. Podjesen babo oženi Rašida, zapravo udede ga. Dade ga naženistvo, Halilovoj jedinici u Obradovica, bila starija od njega osam godina. Ja necu, kažem mu, necu nikoga do Mejru, a on ne da pa ne da. Vrijeme prolazilo, druga dva brata odoše na zanat u Saraj'vo.
Esma stasala u djevojku, pa joj babo našao priliku kao i sestrama, ali ona pobježe za Hasana u Ustikolinu i živjela je daleko bolje od svojih sestara. Babo se Naljutio, dvije godine joj nije dao predase, a ruho joj nikada ne spremi. Sada sam se s Mejrom vidao javno po tefericima i sijelima, nismo se više krili. Prodoše godine, svi naši vršnjaci se poženili i poudali, a mi smo bili prozvani kao stari momak i djevojka. Osman i Hajrudin završili zanate i zaposlili se. Oženili koga su htjeli, njima se babo nije petljao, zapravo nije ni mogao. Hajrudin uzeo ženu druge vjere. Babo kaže: ‘Taka mu sudbina’. A meni ne da, stao mi na put sudbini. Tobe Ja Rabi, miješa sa u Božije. Ne bilo ga stid, volio je dunjaluk i imetek. Isto k'o da je mislio da nikad nece leci na onaj tabut, i kad više od imetka nece imati koristi. Pitah ga još jednom vec u podmaklim godinama da dovedem Mejru, a on ce: ‘Šta si cordis'o za tom starom usjedelicom, da je valjala udala bi se davno, eno ima Himzibeg još jednu šcer pa bujrum!’
Kako bolan, babo, možeš da je nazoveš usjedjelicom, a mene cekala, zbog tebe ostarila i ostala neudata. Majka smože snage pa ga zamoli: ‘De, Hasane, tako ti Boga jedinog nek’ uzme tu djevojku, vidiš li, bolan, ostat ce nam sam.’ – ‘Stara ne pitam te ništa, i šuti, ne petljaj mi se u planove’, rece babo. Odem Mejri pod pendžer, ali umjesto nje izade snaha i kaže da više ne prilazim njihovoj kuci i da oni nece da ih ja uznemiravam citav život, još dodade: ‘Ako hoceš vodi je, ako neceš ne dolazi više!’ Sretim je na jednom tefericu, nikad je nisam vidio tužniju, placuci zapoce pricu: ‘Mustafa, ja više ne mogu ovako. Otkad mi je majka umrla snahe mi ne daju mira, kažu da sam valjala udala bi se do sada, ama samo što me ne istjeraju iz rodene kuce. Nikada nisam imala momka do tebe, nikoga nisam voljela osim tebe i voljet cu te do smrti. Ali, Mustafa, ako me iko zaprosi, ja se moram udati, ili cu u Drinu skociti’. Nije prošlo ni tri hevte, Mejra se udade za nekog udovca sa petero djece, u neko u selo kod Foce. Za mene se svijet srušio, nade su nestale, a bol teška.
Danima ni sa kim nisam govorio. Nit’ sam jeo, nit’ sam pio. Poslije nekog vremena riješim se zaposliti. Trabao sam i ranije, ali otac nije ni to dao. Nisam mogao samovoljno, to je bilo nemoguce u onaj vakat. Sramota je bilo bez oceve dozvole uraditi bilo šta važno. Zaposlim se na željeznicu u Ustipraci. Po danu radim, a uvece idem u Goražde u vecernju školu da završim osmoljetku. Eh, kud se prije ne zaposlih, uzeo bih Mejru, pa ako babo ne bi dao u kucu, napustao bih ga kad bi bilo sto sramota. Umrije mi majka i ostadoh sam sa ocem. Išao sam na posao, radio poljske radove i snalazio se kako znam. Jednom mi babo rece: ‘Mustafa sine teb'o bi se oženiti. Vidiš teško nam je prepisati, vidiš sve se razišlo samo me ti paziš.’ – ’Šta to zboriš babo?’ -pitam? ’Kasno, babo, kasno mi izun dade. Moje srce više ne želi, a nemoj mi ni imanje prepisivati da se s bracom zavadam. I ne treba mi, da mi butum Bosnu daš, džaba kad mi Mejru ne dade!’ Uzdahnu babo duboko i možebit uvidje u svojoj dubokoj starosti da je mnogo pogriješio. Dvije godine iza majcine smrti preseli i babo na ahiret. U nas je obicaj na dženazama da efendija pita: ‘Hocemo li mu halaliti?’ Vala nikad nisam cuo da neko rodenom ocu ne halali. Ja mu halalih, a valja racune polagati pred Svevišnjim. Docekah i penziju na željeznici.
Ono mi babovo imanje ostalo gori u entitetu, okupirano i oteto. Nisam smiran otici da ga obidem, a kamoli da radim na njemu. Mejru pred sami rat vidjeh u Foci na pijaci. Lice svehlo, a ispod šamije vire prosijedi pramenovi kose. Ali svejedno, ostale one crte lijepog lica pa mi u ocima ista k'o prije trideset godina. Stadosmo i prozborismo. Kaže: ‘Mustafa, ti bolji od mene, ne oženi se, a što bolan, kako ceš sam?’ Slegoh ramenima i rekoh: ’Kad nisam s tobom, bolje mi je sam’. Mejra vodi djeceka od sedam godina. Rodila sa onom udovcem, dala mu ime Mustafa. Prošetasmo Prijekom Caršijom i rastadosmo se, nekako sa sjetom, rastadosmo se, baš kao nekad prije, ispod one tek dozrele trešnje. Nikad više nisam vidio Mejru. Cetnici je zajedno sa malim Mustafom zaklali i bacili u Drinu.”

Indira Delic

1084 Posjeta 1 Posjeta danas