Ulazim u kuću hadži Memnune Derviškadić,rođene Dizdarević,u Ljubuškom.Sada joj je 87 godina(2003).Žena sa bijelim tenom kao u golubice.Nikad joj niko ne bi dao te godine.Sve zna i priča kao da je bilo jučer.
Kad sam ušla u kuću,vidim u hodniku,po basamacima,poredano bakreno posuđe:leđeni,ćase,sahani,ibrici i đugumi,te stara pegla na žar.Ispred basamaka najljepši ukras-mangala sa kahvenjacima i findžanima.“Eh,kako je bilo lijepo piti kahvu pored ovakve mangale!To su bili najljepši dani!“ kaže Memnuna.
Ulazim u sobu.Soba sa lijepim sećijama,prekrivenim serdžadama,a ukrašena jastucima,preko jastuka jagije od beza i poredani jastučići izvezeni srmom,nabavljeni u Turskoj.Na zidu stari sahat i velika uokvirena slika.Na slici dedo sa porodicom.-Ovo je moj svekar Ibraga.
Dedo Ibraga sjedi.Na prsima mu zlatni lanac i sahat u džepu.Fes i vezeni turban oko glave,a prigrnuo se ćurkom.Sa desne strane sjedi jedna vrlo lijepa hanuma.Na njoj dimije i anterija.Na glavi šamija ukrašena kerama(čipkana traka isheklana na ruke,ustvari,namiritana) i još njih pet članova obitelji.
– Moj svekar,kaže Memnuna,osim mog muža Ćamila,imao je i sinove:Arifagu,Ahmetagu i Alagu,a od treće žene kćerku Fehmu i sina Fehu,koji je ubijen još 1941.godine.Mome svekru Fehma je bila mjezimica,pa je svoje skupocjeno zlato i bisere davao samo njoj da stavi oko vrata i da se malo prošeta po sobi.Nakit je od njegovih žena,koje su umirale,a taj nakit Ibraga im je(Bog mu lijepi Džennet dao) darivao uz neke prigode.Moj svekar Ibraga bio je jako bogat pa je mom Ćamilu otvorio dva dućana.Kako mu posao nije išao baš najbolje u prvom,onda mu je otvorio i drugi dućan u kojem sam i ja radila kad bi Ćamil išao da nabavlja robu za dućan.
Sada ću ispričati kako sam se udala za Ćamila.Njegova žena Najla umrla je na porodu,a iza nje je ostao sin Hamo,dvije mu godine.Ostalo je i novorođeno dijete koje sam pazila.Živjelo je devet mjeseci,pa i ono umrije.Ranije je bio običaj ako umrije starija sestra,a iza nje ostanu djeca,da se mlađa uda za njenog muža,jer ko će bolje paziti djecu koja su ostala bez majke nego njena sestra.I tako je odlučeno da se ja udam za Ćamila.Prvo dijete mi je umrlo,a zatim sam rodila:Subhu,Ramiza i Nuru.Živjeli smo fino i ugodno.Ćamil je tada od Hasan-bega Ljubovića kupio pola kuće,jer je Hasan-beg bio toliko osiromašio da nije imao od čega da živi.Kada sam rodila Subhu,prvi su mi došli Mehmed-beg i Mehmed-begovica i Hrustan-beg Bašagić.To je porodica Safvet-bega Bašagića.Po Bašagićima se ovaj dio Nevesinja zove Begovina.U blizini je bila kuća kadije Korkuta.Od jednog Korkuta imam i prijevod Kur'ana.U Mostar smo preselili 1942.godine.Kupili smo kuću od Buljubašića.Ta stara kuća u ovom ratu je porušena i zahvaljujući mojoj djeci i njihovoj pomoći napravljena je nova na istom mjestu,evo,ova gdje mi sjedimo.Pošto smo otišli iz Nevesinja 1941.godine i ostavili sve,Ćamil je u Mostaru radio na osiguranju kuća i imovine,pa je zaradio prilično para.Ja sam poslije njegove smrti dobila dosta novca od tog osiguranja.Nešto sam podijelila djeci da kupe neku uspomenu,a ostatak para ostavila.
Želja mi je bila da odem na hadž.Otišla sam u Vakuf(mislim da to bilo 1968.godine) da pitam koliko košta odlazak na hadž i kuda se ide.Kažu mi 910 tadašnjih dinara.Kažem im:“Pare su mi u banci pa ću otići da ih uzmem i uplatim!“Kad samto ispričala djeci,do nekoliko dana,Subha mi kaže da je usnila jedan san.Kaže:“Po avliji velika voda.Iz vode izađe babo Ćamil i pita:“A gdje je za mene hadž!?Imala sam to u pameti,pa kad sam došla u Istanbul,raspitala sam se koliko treba doplatiti da obavim hadž i za mog Ćamila.Doplatila sam(oko sebe sam stavila dosta para,koje sam ostavila za kupovinu i ostale troškove).
Kad smo došli na hadž,u mom društvu bile su još dvije hadžinice,a ja sam im se čuvala za dimije.Tu sam bila najmlađa hadžinica.Bilo mi je 54 godine.Nisam morala toliko strahovati da se ne izgubim,jer su nam pri dolasku stavili oko vrata privjeske sa podacima.Ako se neko od hadžija izgubi,dovode nas u hotel gdje smo smješteni.Po povratku u Mostar donijela sam male darove za moju rodbinu i prijatelje.
„Hadži Memnuna je u ovom ratu(1992-1995) bila u Njemačkoj kao izbjeglica i jedina joj je misao bila da se vrati u svoju Bosnu i u svoj Mostar.Kad se vratila u Mostar,,uredila je avliju sa cvijećem.Kaže:“Bio je,a i sada je ovdje,veliki limun koji rađa preko godine.Pretprošle godine na ovom limunu je bio plod težak 1 kg.To je i Televizija snimila“ priča Memnuna.
Hadži Memnuna čuva pare za ukop.Dala je da joj se izradi tabut(po drugi put).Kad dođe umrli čas,da se niko ne tereti.
U sjećanju joj je jedna dova još iz djetinjstva:
Oj čovječe pravedniče,
I Božiji službeniče,
Ako misliš Božiji biti,
Čini dobra za života,
Poštuj brata starijega,
I tebe će mladi tvoji,
U dobru se ne ponesi,
U neimaštini ne ponizi,
Jer,čovječe,samrtniče,
Kada čovjeku samrt dođe,
Ništa sobom ne ponese,
Već pružene bijele ruke,
I pravedna djela svoja.
Ovo smo učili u mektebu,a bilo je ispisano i u Sufari.
Hadži Memnuna na kraju kaže:“Da mogu,za svog života sve bih podijelila(i svoju garderobu),da odnesem kome je potrebno.“
NAPOMENA:Memnuna(Nuna) je bila sestra Agana,Muje(Đore) i Rezaka Dizdarevića sa Crkvice(Gožulj)!
Izvor:Bosanska sumejja;br.10;decembar 2003.
Priredio za ljubusaci.com:Kemal Mahić