Kako mi miriše Ljubuški?
Miriše mi proljećem davne 1967 , kad zaplakah u rodilištu moga grada . Glavom prema dolje i nogicama u zraku ispreplepetenim s prstima babice Anđelke . Najprije zaplakah glasno ,da majka odahne , a onda oslobođen viška pupčane vrpce, povukoh na nos i usta miris koji opija , zavodi i hrani .
Pomirisah Ljubuški .
Pomirisah asfalt što će se topiti na vrelini ljeta , pomirisah vrevu starog pazara ponedjeljkom i balegu magaraca iz ” posrane ulice “.
Pomirisah žuto zlato iz kolone na ulazu u “duvansku ” i gulaš kod Bore preko puta” velikih letava ” .
Pomirisah bukvar i veseli torbačić iz knijižare i vjence od ježovine , što se pod nokte uvlače do krvi, koja se mješa sa suzama za pokojnicima.
Pomirisah knjižnicu na mjestu gdje se sada kočoperi prekrasan hotel i slova i riječi pomirisah što će me tako uporno pratiti kroz život .
Pomirisah grad .
Draču i cmilje , kadulju i vrisak, visibabe , ljubičice , ljubicu , pelin i med , slatko od dunja i gorko od sudbine .
Pomirisah život .
Kako mi miriše život ?
Miriše mi ljubavlju i nadom , od koje nikad neću odustati . Možete me vrijeđati i ponižavati , možete mi imputirati sve ono što nisam i što nikada neću . Ja ću se opet nadati i ljubiti.
Mirišem i večeras ovaj svoj grad i njegove ljude , sve njegove ljude prosute sudbinama diljem planete .
Mirišem i znam , gdje god bio ,bilo koju zemlju gazio i jezikom se služio , samo onaj prvi miris kada te oslobode pupčane vrpce , a ti povučeš iz sve snage i pomirišeš Ljubuški .
E taj te miris prati i pratit će te dok dišeš .
I da , nemoj nikad pokušati prevariti svoj grad . Ljude možda i uspiješ ( nemoj ni njih , molim te ) , ali grad ne .
On nas prepoznaje po mirisu , baš kao i mi njega .
I nada nam se, baš kao i mi njemu .
Kako mi miriše Ljubuški ?
K'o ni jedan , jadan ne bio !
Slaven Paća Grbavac
Foto: Denis Luburić