“Sloboda” – izložba fotografija Rona Haviva u Abraševiću

Nedavno sam s ekipom Finske televizije bila na Heliodromu, jednom od zloglasnih hercegbosanskih logora u koji su ‘93 odvođeni muškarci, žene, starije osobe i djeca, Bošnjaci, iz Mostara, Stoca, Čapljine, Ljubuškog…Kao i svaki logor i ovaj je bio za premlaćivanja, izgladnjivanja, žive štitove, pogibije, deportacije…znaju to dobro ljudi koji su preživjeli taj pakao.

Ušli smo neopaženo kroz kapiju jednog kišnog subotnjeg popodneva i snimali priču u jednoj od tamošnjih zgrada. Sve je izgledalo kao u Hičkokovim filmovima: prazne prostorije, pohabani zidovi i podovi, prljava prozorska stakla s paučinom i rupama od metaka, razbacane pivske boce, iskidane karte… Na vratima naljepnice hrvatskih brigada: Gromovi, Pume, Tigrovi, Pauci, MORH….pa Stepinca i Ivana Pavla II na kojoj piše: Ne bojte se!

Koga su bodrile ove papine riječi: krvnike ili žrtve?

U toku snimanja lupnula bi povremeno vrata ili prozorska okna uz huk vjetra i kiše, i taj zvuk bi odjeknuo tim sablasnim prostorom kao vrisak. Sledila bih se. Gledala sam oko sebe i zamišljala zarobljene ljude, među njima i naše Ljubušake čijem sam progonu svjedočila, kako natiskani jedni pored drugih strepe u hodniku u kojem su i spavali – ako je iko mogao zaspati, čekajući prestravljeni ko će otvoriti vrata, hoće li ih odvesti da budu živi zid u Šantićevoj ili na prebijanje u susjednu sobu, kao što su odveli Zaima Konjhodžića koji se živ nije vratio….I mnoge njegove logorske sapatnike.

Ostala je iza sivih rešetaka zarobljena energija o svakodnevnom užasu života tog mračnog nevremena.

Hodajući vani pored ostalih zgrada, prepoznala sam s Ronovih fotografija prozore s rešetkama iza kojih su stajali zatočenici izgubljenih pogleda koji su dijelili sveopći strah.

Svak ko kaže, kao jedna od ratnih hrvatskih dilera mržnje, Diana Čuljak, da je Heliodrom bio gotovo hotel gdje su hrvatske snage smještale Bošnjake kako bi ih zaštitili – neka dođe pogledati ovu izložbu, svjedočanstvo tog zlog vremena, progona nevinih ljudi samo zato što su imali drugačije ime, vjeru ili naciju od svojih progonitelja. Nema opravdanja za to! Kako na Heliodromu tako i u Prijedoru, Manjači i svim drugim logorima koje je svojim objektivom zabilježio Ron Haviv. Znamo da nisu svi novinari bili nečasni instrument sukoba, kao Čuljak ili Šagolj, koji su trovali javni prostor svojim lažima – bilo je puno više onih koji su tragali za istinom i imali moralnu snagu objaviti je jer, iznad novinarskih principa mogu biti samo osnovni principi ljudskih vrijednosti a ne služenje političkim interesima, ‘slijepoj sili i mahnitosti’.

Zahvaljujući Ronu Havivu i drugim odvažnim fotografima i novinarima, koji su otkrivali i dokumentirali logore, poslije njihovog objavljivanja uslijedile su reakcija iz svijeta, te tako pomogli da se logori zatvore, da hiljade zatočenika dočeka slobodu i ne završe u nekoj od masovnih grobnica. Ove fotografije svjedoče istinu o prošlosti kako na haškim suđenjima ratnim zločincima tako danas ovdje ili sutra bilo gdje.

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? Nećemo nikad saznati.

Dr. Esad Boškailo, koji je prošao šest hercegbosanskih logora, nedavno je uz godišnjicu zatvaranja logora Dretelj napisao: “Dretelj je zatvoren ali oni su još u zatvoru…. Nije mi jasno zašto ga zovu ‘sabirni centar’ kad su nam u njemu živote oduzimali….Znaš li koliko je ljudi ubijeno u Dretelju? Ne znam tačan broj. Slomili su hiljade kostiju, uništili hiljade bubrega. I niko nije izašao normalan.“

Danas dok ponovo slušamo ratne poruke i nacionalističko divljanje, neka ova Havivova izložba, zaustavljenih trenutaka u danima strave i ljudske patnje, svjedoči i opominje – da nam se fašizam i sumrak uma opet ne ponove.

I da živi Sloboda, sad i vazda!