Stolac živi svoj život
Nije se od lani bogzna šta promijenilo. Najveća razlika je u tome što se promet automobila kroz ovaj grad znatno povećao, kao da svi putevi na Buni skreću ka Stocu

Dok posmatram Bregavu koja se jedva vuče svojim polusuhim rukavcima, nešto me tjera da nastavim priču o Stocu koju sam lani na kraju ljeta objavila u Oslobođenju. Nije se od lani bogzna šta promijenilo. Najveća razlika je u tome što se promet automobila kroz ovaj grad znatno povećao, kao da svi putevi na Buni skreću ka Stocu umjesto ka Čapljini i Doljanima.

image

Šarića kuća

Ljudi sa sjevera, željni da negdje odu, pohrlili su na jug, najčešće im je krajnja destinacija Neum, do koga je u izgradnji novi put, neki će dalje preko Stoca ka graničnom prelazu Čepikuće ili preko Trebinja na Crnogorsko primorje, u Dubrovnik ili Albaniju. Mnogi će napraviti pauzu u Stocu, osvježiti se i nešto popiti ispred Careve džamije u kafićima kod Pehe ili Beredže ili ručati u Hanu kod Ese. Mnogi ciljano dođu u staru mlinicu koja se poenglezila i postala restoran Old mill. Više je i turista kojima je Stolac na spisku prilikom obilaska hercegovačkih bisera nego ranijih godina. A otvoren je i manji hotel u zgradi nekadašnjeg Komiteta.

POEZIJA NA RADIMLJI

Stariji Stočani se uglavnom isjeđavaju i bistre svjetsku politiku u nekom od kafića ispred džamije u Čaršiji ili Podgradom u Kriptonu, kod Cince ili u nekadašnjoj kafani Pod brijestom, naziv koga vuče iz stare Jugoslavije, a danas Old School ili u Noti na Provalijama, uvijek za istim stolom i na istoj stolici, a konobari im prinose “njihovu” kaficu i ne pitajući, znajući da je njihova redovna kafa ona malo kraća ali duža, u malu ali veću šoljicu, sa više ali malo manje mlijeka, da je mlijeko toplo ali malo vruće, a konobar će im donijeti baš takvu.

image

Careva džamija u suton

A, ako im neko i zauzme to njihovo mjesto, pa nije veliki problem. Ne mora se baš svaki dan kafa ni popiti. Oni motorizirani skoknu do kampa Heaven in nature, oko dva kilometra uz Bregavu prema Berkovićima, gdje se mogu rashladiti i popiti neko pićence ili kaficu kod Tarika i Sanje. Neke poznate Stočane zauvijek je odnijela korona ostavivši prazne njihove stolice u kafićima, a preostali Stočani kao da zaobilaze te stolice. U kratkom vremenu ostavili su nas Feha, Fića, Slobo Ruža i sestra mu Vesna, Fadil…

image

Ćuprija

Ljeto je bilo i prošlo, nije bilo starinskih gramofona niti starinskih valcera, a jesu li se navoljeli mlađi od pjesnikovih pjesama, ne znam. Kiše su počele najavivši rastanak sa ljetom.

Uz visoke temperature i do 40 stepeni ljetos je obilježena pedeseta godišnjica Slova Gorčina. Objavljen je i jubilarni časopis sa tekstovima svih koji su zaslužni da ova manifestacija traje ovoliko godina. Između korica su se našli tekstovi onih kojih odavno nema, od Đure Baslera, Zdravka Marića, Zuke Džumhura, Jana Berana, Juraja Najdharta, Alije Isakovića, Emira Buzaljka, Džemala Čelića, Čede Kisića, Alije Kebe do Džafera Obradovića, Muhameda Šatora i Nijaza Durakovića, kao i onih koji još podržavaju ovaj najznačajniji kulturni događaj Stoca, Mile Stojića, Enesa Durakovića, Ivana Lovrenovića, Marka Vešovića, Amira Vuka, Senadina Lavića, Hadžema Hajdarevića, Alije Pirića, Fahrudina Rizvanbegovića i drugih. Na Radimlji je manifestacija, kao u neka stara vremena, otvorena recitalom poezije Maka Dizdara. Poezija je dolinom Radimlje, među kamenim spavačima osvijetljenim svjetlošću svijeća, odjekivala gore do usnulog ilirskog grada Daorsona na Ošanićima, a njen eho dopirao je sve do grada podno Hrguda.

image

Spomenik poginulim pripadnicima Armije BiH

A sutradan na istom mjestu, na Radimlji, “srce mi je kao Hrgud”, izgovorio je mladi stolački umjetnik Marko Raguž, autor fotomonografije pod nazivom “Priča napisana svjetlom”. Neka druga publika je prisustvovala ovom kulturnom događaju koji je u okviru SMART festivala, a u organizaciji Udruge mladih Inicijativa i Matice Hrvatske Stolac, održan u isto vrijeme kad i manifestacija Slovo Gorčina. Ništa čudno, u ovom gradu je sve podijeljeno, pa i kultura. Primijećeno je da je jedan od rijetkih koji je prisustvovao na oba događaja bio Stočanin Miro Raguž.

image

Stećak sa Gorice, dvoboj vitezova

Jedan broj građana već je obilježio dan grada (20. jula), to je Ilindan (po sv. Iliji Proroku, Gromovniku, čija statua čuva katoličku crkvu Zagradom u Stocu), a drugi će slaviti 25. oktobar, dan kada je Stolac oslobođen od fašista 1944. godine. Grad je podijeljen i po obilježavanju praznika, a odavno djeluju dvije škole pod jednim krovom i dva doma zdravlja pod dva krova.

Opet na prostoru Radimlje, a u povodu obilježavanja Dana općine (20. juli), upriličen je prijem. Prisustvovali su visoki zvaničnici HDZ-a koji predstavljaju ovdje vlast. Dragan Čović je tom prilikom izjavio da “zajedništvo koje živi naš narod u Stocu može biti primjer da ga doista i živimo” i dodao da je danas to posebno mjesto za ugodan i normalan život svakog stanovnika Stoca! Tako oni zamišljaju “mjesto za ugodan i normalan život”. Govore su, daleko od ušiju građana Stoca, održali nezamjenjivi načelnici Stoca i Čapljine, Bošković i Vidić.

image

Kod Ese, Pehe i Beredže – zborno mjesto Stočana

Da je Stolac posebno mjesto, ponovio je 22. avgusta i član državnog Predsjedništva Šefik Džaferović na otvaranju Trga heroja, centralnog spomen-obilježja šehidima i poginulim borcima općine Stolac. On je istakao da je Stolac i raskršće kultura. “Vi ste pobijedili u bici koja nije bila samo odbrana ljudskih života i teritorije već bitka za biće i ideju ove zemlje, bitka za demokratiju i jednakost. Za mogućnost da ljudi različitih vjera i nacija i dalje žive zajedno”, između ostalog je kazao nedovoljno upućeni u stolačke prilike član državnog Predsjedništva. Na spomen-obilježju koje je izgrađeno na mjestu nekadašnjeg spomenika Mustafi Golubiću urezana su 102 imena poginulih boraca Armije BiH. Postament, na kome se nekad nalazila bista Golubića, smješten je u jedan ćošak, da se ne zaboravi ovaj kontroverzni Stočanin koji je ušao u istoriju. Malo niže niz cestu sa druge strane stoji spomenik hrvatskim braniteljima. Tako “mjesto za ugodan i normalan život” vide pobjednici koji su u Stocu danas na vlasti.

image

”Zaštitnik Stoca”

Krajem avgusta pod pokroviteljstvom američke ambasade u BiH održan je petodnevni kamp limene muzike “Zvuci budućnosti”. U Stolac je stiglo 60 učesnika iz raznih gradova BiH. Inače, Limena glazba Stoca je svijetla tačka, ona okuplja mlade svih nacija ovoga grada, nastavljaju dugu tradiciju njegovanja ove muzike. I oni poput naših očeva svakog 1. maja bude Stočane na uranak. Američka ambasada je takođe organizovala i mjuzikl kabarea “BH Brodway”. Da mnogi nisu shvatili o čemu se radi i da je ovo nesvakidašnji događaj, vidjelo se i po broju gledalaca. Nasuprot ovom, na koncert Armina Muzaferije sjatila se polovina stanovnika Stoca. Po mjestu održavanja zna se koja je to polovina u podijeljenom gradu.

”U hladu lijepih riječi” izložba je slika Maje Behmen-Novalić iz Mostara otvorene sredinom septembra u prostorijama biblioteke “Mak Dizdar”. “U svijetu svjetlucavih kristala, tih plešućih boja jednog malog univerzuma, otkrivamo začudna prostranstva, onog nevidljivog”, kazao je Mensud Medar na otvaranju izložbe. U nedostatku nekadašnje gradske biblioteke, u koju je nekad bio učlanjen svaki školac, zahvaljujući nekolicini entuzijasta udruženja Iskra, nova biblioteka “Mak Dizdar”, koja već broji više od deset hiljada knjiga sakupljenih darovima pojedinaca i institucija, postala je mjesto kulturnih događanja. Prije zadnjeg rata Stolac je imao solidnu gradsku biblioteku za koju se još ne priča gdje je nestala. Zanimljivo je da jedina uposlenica biblioteke, Jasminka Balavac, radi puno radno vrijeme bez ikakve naknade, volonterski. Kaže da je rad s knjigama čini sretnom i da joj pare ne trebaju.

Dugo najavljivani sajam poljoprivrednih proizvoda Hercegovački plodovi Mediterana otvoren je prvog oktobra. Ponuda slabija nego prošlih godina. Dominirale su suhe smokve, pekmezi i sokovi, ljekovito bilje i nedozreli šipci glavaši. Općinski dužnosnici su nabrzinu otvorili sajam i limuzinama se sa gostima uputili u restoran Sam Pijero, udaljen nekoliko stotina metara, da se o nečijem trošku malo pogoste. U crnim odijelima i sa kravatama pod vrelim stolačkim suncem odudarali su od ostalog naroda koji je došao nešto pazariti. Ali i to je nešto, prvi čovjek grada viđen je u čaršiji. Neki mediji pišu da je Općina kupila novu limuzinu od šezdeset tisuća maraka.

image

Statua Ilije Gromovnika, “zaštitnika Stoca”

Oni koji danas dolaze u Stolac i prođu njegovim ulicama i sokacima više nemaju dojam da je to tužan grad. Prošetaće uz Bregavu do Stare mlinice, Note ili Begovine, otići do Daorsona ili Starog grada i ispuniti dušu. Uz karpuzu ili pipun rashladiće se na brojnim kupalištima uz Bregavu. Usput će vidjeti da hotel Bregava, djelo vrsnog arhitekte Zlatka Ugljena, još nije obnovljen, da su Kupalje još bez vode i kupača, da je Dogana, u kojoj se nekada vršio otkup duhana iz ovog dijela Hercegovine, ostavljena da samuje, a autobuska stanica na koju dođe i ode poneki autobus, još zapuštena. Koštana bolnica, u kojoj su u proteklom ratu mučeni i zvjerski ubijani Stočani, djelovaće zastrašujuće i za trenutak im vratiti sjećanje…

I moje sjećanje vraća me u prošle dane dok gledam u moje prozore, prozore moje mladosti iza kojih mi se pričinja da proviruje moja majka u stanu koji nam nisu vratili, malom stanu koji je za mene, sestru Enisu, brata Nijaza bio sve na svijetu. Danas na tim prozorima s obje strane dnevne sobe vijori zastava Herceg-Bosne. I mislim šta bi na to rekla moja majka Ćamila koja je odatle istjerana 1993. godine, a odakle smo i mi, nas troje, nakon gimnazije, krenuli “u svijet”… Dođe mi da uzmem kamen i razlupam moje prozore.

Sve je već viđeno i sve znano. Život se ipak vratio u grad podno sivog Hrguda, na Bregavi. Uprkos svemu, Stolac živi, istina, intenzivnije ljeti, ali živi. Stolac živi svoj život.

ŠIPCI DOZRIJEVAJU

Stolac je uistinu paradigma cjelokupne prošlosti Bosne i Hercegovine. Njegova budućnost je tek pred nama. Od Stoca treba napraviti festivalski grad, treba obnoviti te najbolje primjere spoja arhitekture i prirode, kaže arhitekta Amir Vuk. “Mi to zlo koje se učančilo u Hercegovini samo mirisom kulture možemo anulirati.” U ovom gradu uvijek sve počinje ispočetka, rekao bi Jan Beran.

Zato, ipak, navijte starinski gramofon i slušajte starinske valcere. Kiša, kiša pada, kao za rastanak… Ljeto je bilo i prošlo… Jesen se već uvukla u odrinu i grize njeno napola požutjelo lišće. Vinogradi su otrgani, vino se otače, rakija se peče, nude se suhe smokve i pekmez od smokava, koji je po cijeni uvijek bio blizu meda. Med ove godine slabiji, bila velika suša, možda se malo situacija poslije ovih kiša popravi sa plavim i bijelim vrijeskom koji je taman u cvatu. Šipci dozrijevaju. Biće nešto i soka od šipka brdaša. Cvrčak je nedavno zašutio, a neumorni kosovci su se negdje sklonili. Više ne čujemo da kljucaju i pjevaju. I laste su krenule južnije od ovoga juga. Njihova gnijezda ih čekaju do novog ljeta… A tri bijele čaplje zaboravile odakle su došle. Evo već nekoliko godina zimuju uz Bregavu, muka im letjeti do Afrike, i ovdje će, izgleda, ostati…

Samija Rizvanović

Oslobodjenje.ba

380 Posjeta 5 Posjeta danas
News Reporter