Fotografije: šg – sa svojom djecom u Srebrenici 2015. godine
Bila sam s mojom djecom u Srebrenici prije nekoliko godina. Stajali smo nijemi gledajući polja s hiljade bijelih nišana, spomenika tuge za 8372 ubijena nevina bića. Gledala sam preživjele majke Srebrenice, velike nesretne heroine našeg vremena, koje godinama traže svoje voljene. Mnoštvo ljudi je došlo na mezarje ispratiti makar jednu pronađenu kost svojih najmilijih, okrutno pobijenih, čiji su posmrtni ostaci rasuti posvuda. Gledala sam fotografije po zidovima mučilišta, natopljene krvlju i suzama, drhteći pred svjedočanstvima smrti i svetosti toga mjesta. Osjećala sam ledenu jezu, kao da smo i mi zatvoreni u toj enklavi i ne možemo izaći od Mladićevih i Karadžićevih krvnika. Na odlasku položili smo ljiljane na bijeli mramor na kojem su u nepreglednom nizu uklesana imena ubijenih. Bili smo užasnuti i postiđeni veličinom zla koje može uraditi ljudska vrsta.
Štefica Galić
“…Nikada više neću reći:
“Postojim”
a da se pri tom
ne zastidim.”
Esad Bajtal: UJED ZMIJE SJEĆANJA
Tacno.net
