Napustila nas je još jedna Ljubušanka za nezaborav!
Taj nezaborav proističe iz ljepote,šarma, topline, dostojanstva i privrženosti.
Taj nezaborav proizilazi iz enciklopedije prosvjetnih radnika ljubuškog kraja.
Pošto je razlika između Ajše i mene u godinama iznosila osam godina u sjećanju su mi prvi Ajšini učiteljski koraci kada se zaposlila u Klobuku kao učiteljica.
Tada sam primjetio da su „korijeni obrazovanja gorki, ali su plodovi slatki“(Aristotel)
Ta slatkoća je izvirala iz Ajšinog osmijeha, ponekad stidljivosti, iskrenosti i ljubavi prema onome poslu, koji je imao „božansku narav“ u radu sa učenicama i učenicima.
I tako četrdeset godina!
Uvijek se uzbudim kada čujem da su nas napustile učiteljice moje mladosti kao posljednjih godina Zlata Primorac,Mila Boto,te sada Ajša…kao i oni koji su nas još ranije napustili.
Kada bih ih upitao „kolika Vam je penzija“ stidljivo bi odgovarali cifre koje je bolje ne pominjati.Društvo nije nagradilo one koji su „krčili“ nove puteve u općem siromaštvu.Tragično i deprimirajuće.
Poznavao sam kao dječak Ajšine roditelje:Šerifa i moju „Mahušu“Raziju, kao i Sadika i Nefisu.Igrom sudbine, ovu porodicu su „sile mraka“ istjerale iz rođene kuće na Žabljaku,šezdesetih godina.Na kraju su se „skrasili“ u kasarni na Stublu i tako sam ih bliže upoznao na moje(naše) zadovoljstvo.
Kao komšije bili su neponovljivi!
Nikad više takvih komšija.Voljeli su čitati i mene su snabdijevali štampom iz Sarajeva,Zagraba,Splita,Rijeke,Beograda i to magazine, sedmičnike,modne časopise, u čemu sam uživao i „upijao“, da bi to kasnije mogao prezentirati kao slobodno misleća osoba u medijima.
Ajša i Zvonko su već tada bili u vezi koja je krunisana brakom koji im je „darovao“ dvije drage djevojčice Mirelu i Dubravku.
U gimnaziji Ljubuški,profesor Zvonko mi je predavao tri godine biologiju.
Malo je bilo takvih u školama i na fakultetima.Znanje i šarm su bili Zvonkini aduti, kada čovjek „prođe“ sve te škole i analizira sve te učitelje, nastavnike,profesore, doktore nauka, akademike…
Ajšu sam volio susresti. Uvijek je to bila priča „u letu“,zbog njene žurbe, koja je sadržavala događanja u sferi kulture, umjetnosti, književnosti, poezije jer to druge nije ni pitala vjerujući da će njena pitanja i opservacije ostati u „zraku“i bez odgovora.
Posjećivao sam u njihovom stanu profesora Zvonku, koji je ostao slijep.Ajša je uvijek bila „pri ruci“ svome Zvonki, pa nije ni primjetila da je i ona bolesna.
Izgubili smo jednu od najboljih od nas.Svaki put slično kažemo jer smo svjesni da više iza onoga „njenog prozora“ nećemo ugledati dragu osobu koja je „zračila“ znanjem,koja je voljela male i dobre i „veliki put kroz plavetnilo“
Upućujemo izraze saučešća profesoru Zvonki,Mireli i Dubravki(Dubi), sestri Nefisi,zetu Tini,obitelji rahmetli Sadika i ostalim članovima obitelji Vrankić,Sadiković,Mahić,Karamehmedović,Mesihović…
JAN KOCHANOWSKI: TUŽALJKA
Valika pustoš nasta posred doma moga,
draga moja Uršulo, zbog odlaska tvoga.
Puna nas kuća, ali ko da nikog nema,
Nestankom male duše pustoš je golema.
Govorila si za sve, mjesto svih pjevala,
i svaki kut u kući ti si optrčala:
ni majci nisi dala da brigom kosu čupa,
ni ocu dopuštala da mišiju glavu lupa,
čas ovog čas si onog ljupko doticala
i radosnim si smijehom svakog zabavljala.
Sad sve u kući šuti, sve pustoš nijema krije,
zabave više nema, nitko se ne smije.
Iz svakog kuta tuga vreba i spopada
za srce, što se više radosti ne nada.
Kemal Mahić