ALIJA LAKIŠIĆ: AKŠAMLUK

Neke konzumacije se često isprepliću sa međuobrocima i obrocima, ali se ipak mogu posmatrati i kao posebni obroci i zakuske.

To je u prvom redu akšamluk, koji predstavlja uobičajenu večernju sjedeljku i razgovor uz pijuckanje šljivovice i konzumiranje raznih mezetluka, a koja je uobičajena kod svih naroda Bosne i Hercegovine, naročito kod Bošnjaka. Akšamluk počinje obično u sumrak(oko akšama), te otuda i ovaj naziv, a traje dosta dugo, pa ponekad i do zore.Na akšamluku se polahko i pomalo jede i pijucka, tiho pjevuši, razgovara i prepričavaju šale i doskočice.

Stari bosanski pjesnik,Sarajlija Muhamed Nerkesi,inače profesor(1592-1632. godine) mnoge svoje pjesme posvećuje uživanju, veselju i piću,te u jednoj pjesmi kaže da treba piti, al’ nikad pjan ne biti.

Dakle, na akšamlucima se stalno pije, pomalo i sa pauzama, ali se u principu ne smije nikada napiti.

Po nekim indikacijama,pjesmama bosanskih muslimanskih književnika o vinu, mehani, krčmarici u XVI. I XVII. vijeku, moglo bi se zaključiti da ova sijela sežu i u period od srednjovjekovne Bosne.Naime, svojeg „piva“ Bošnjani nisu mogli da se odreknu ni onda kada su primili islam, te nastavljaju, obično tajno, da uživaju u „pivu“ i sjedeljkama,koje kasnije dobivaju naziv „akšamluk“Oni su izveli i poseban izraz nazdravljanja- „muhabetosum“, što u ovom slučaju znači – neka zabava i razgovor teče dalje.U Jeleču i danas kažu „hajde muhabet“, što bi značilo „hajde živio“(Delalić Ćamil,Sarajevo).

U Sarajevu se nazdravlja tako što onaj koji nazdravlja diže čašu i kaže „ševkuna“, a drugi odgovaraju „muhabetosum“.(Ševkuna je arapsko-turska riječ i označava „nazdravlje!“.Sve do tzv. evropeiziranja Bosne(od oko 1830. godine naovamo) akšamluci su kod bošnjačkog stanovništva „polulegalni“, jer Bošnjaci nisu željeli da javno dođu u sukob sa normativima islama…

Od sredine XIX vijeka akšamluci postaju legalni i često se pretvaraju u čitave zvanične gozbe ili se na akšamluk nadovezuje tzv. zvanična gozba.Tada akšamluk ima funkciju preduvoda u zijafet.Inače,većinom akšamluk fungira samostalno kao neovisan oblik čašćenja.

Meze za akšamluk je različito, od jednostavnih suhomesnatih proizvoda, sireva, turšija(salata), pa do pravih gozbi, ali koje se odvijaju „natenane“ – veoma polahko(bez srkleta).Za akšamluk je uobičajena i crepulja, održavanje stalno toplog jela, jer se neprekidno konzumira pomalo, a jelo stalno vrijucka na vatri, te je tako svježe sve dok se akšamluči i pijucka.

Kao kisela jela iza dugog akšamlučenja ili poslije gozbe, odnosno rano ujutro konzumiraju se škembe-čorba i pače, samo više zakiseljeni.

Obično se akšamluči u prirodi, na vidikovcima, pored rijeka,potoka, na vrelima, u bostanu(bašči), a tu obično ima i određeni natkriti ili poluotvoreni prostor (londža), naročito u ljetnom periodu, a na čardacima i čardak-

kafanama, seir-čardacima,odnosno u drugim atraktivnim zatvorenim prostorima(teferičli-prostorima) u zimskom periodu.Na akšamlucima se i pjeva i svira, naročito sevdalinke, ali sve je tiho i mirno, za razliku od teferiča, gdje je sve bučno.

Izvor: Mr.Alija Lakišić:BOSANSKI KUHAR;Sarajevo,Svjetlost 1999.(Sedmo dopunjeno izdanje)

Izbor: Kemal Mahić

406 Posjeta 1 Posjeta danas