MARTINA MLINAREVIC: Nikad ti nisam rekla

Nisi donio cvijece nego sebe, cvijece ce uvenuti, usmrdit ce se ustajala voda u vazi, mutno žutilo istancanog vonja, a ti ne planiraš da umreš dok god mene od smrti ne izuzmeš.

Ali ja cu uskoro biti celava i vonjat ce iz mene otrov kemoterapije,zamisli koliki ce mi tek nos biti na celavost.I rigat cu, a znaš kako se covjek izoblici kad povraca,nekontroliran strah izbacivanja sebe iz sebe nad wc-školjkom, i sisa mi je trenutno kao znak zabrane prometa u jednom smjeru, okruglastost samo s crtom po sredini, nije mi bilo sudeno biti Karleuša nego pola godine, pa mi uz rez od carskog još samo fali da me rokne i slijepo crijevo,i gle – Marta je slovo H ko oznaka za heliodrom!

Nisi donio cvijece nego sebe, rekli su ti da me možeš držati za ruku dok se vozimo kroz sve hodnike, i lift, i sve dole do operacijske sale, a to nije bio pakao nego radost neobjašnjiva ljudskim parametrima. Cak i kad si mi pojeo bolnicku veceru.I ruka ti nije bila tek ruka nego sidro smisla. I sve ovo natankano u trijes'pet godina pod mojim noktima krvarilo je takav san.

Može li zadnja ljubav biti najprvija, najcišca, najveca, srž mira u vratolomnom ludilu, Huzur? Može li se istinski prodisati onda kad se svima cini da si ugušen, kad ti CT secira utrobu, a iz nje izleti dvjeso galebova divljinom i slobodom, može li se naci razlog za život pored svih papirnih, lijecnickih presuda o trajanju? Može li se biti ovoliko sretan u ovolikim govnima i jel normalna budala koja želi sve to ponijezi na plocastim snagama svojih lopatica?

Smije li biti sretan zapravo, iznova i stvarno, pogaziti nepisano pravilo primitivizma o pacenickoj kvoti, o vremenu žene u koroti, smiješ li na oci celjadi, mahali i svojti, rakasta raspuštenice s djetetom, ako uzmeš ruku što ti cuva bice zanosom muzejskog djelatnika ko rijedak eksponat, i ne planira da te pusti sve dok te od smrti napokon ne izuzme?

Nisi donio cvijece nego sebe, vani je neuobicajeno toplo proljece, sa dekolteima što se našetavaju korzom, a ti umjesto da bariš sve to, previjaš mi ranu, zavoje precizno lijepiš, pomažeš do tuša, ne daš da se sama drogiram uljem kanabisa, nego cemo skupa, pricaš o gradovima koji nas cekaju i kako ce sve ovo jednom biti jucer, jer sutra je naše.

Ima tako nekih ljudi, stvorenih od krila Prenja,od Cvrsnice cvršcih, što kad udu u prostoriju naprosto ubiju sve maligne stanice ikada.Što mirišu na život. Ima nekog smisla da ih sretneš baš u fajtu na smrti.

Nisi donio cvijece nego sebe, nikad ti nisam rekla hvala što jesi,znaš da ja ne govorim te gluposti, ali hvala što jesi jer samo zbog tebe ja jesam Ja. Najstvarnija Ja.I pakao je cista radost razlomljena na mrvicaste komadice konacno pronadenog smisla.

Izvor:Martina Mlinarevic:HUZUR-Široki Brijeg:Logotip 2018.

558 Posjeta 2 Posjeta danas