Priča o stolačkim dvorištima, avlijama autora, čuvenog stolačkog arhitekte Emira Buzaljka.
Od kako je čovjeka, od tad je i avlije. Oduvijek je kuća imala okućnicu, slobodan, zidovima opasan zeleni prostor, komad friška zraka, a sve to u jednom intimnom prožimanju sa njenim prostorima. To je naprosto uvlačenje beskrajnog prostora svemira u stan, vječito življenje u prirodi iako u kući, to je iskreno predavanje svih čula intenzivnom napajanju vanjskim svijetom.
Kao da je čovjek i onda kada se povuče u zidove svoga stana, umoran od posla i života, želio da stalno bude u kontaktu sa zelenim livadama svoga djetinjstva i plodnom zemljom koja je bogato rađala dragim plodovima ili ga u crno zavijala nerodnim godinama. Želio je pratiti iz stana čudne hirove vegetacije koji su bili nametnuti igrom prirodnih sila.
Hoće li, ili neće?
Sjenovite stolačke avlije, natkrivene pergolom od vinove loze, ponegdje sa žuborom vode koja se praćaka avlijskim kanalima na svom putu iz Bregave, sa bijelo okrečenim zidovima, pravi su ugođaj za oko.
Avlija je svijet za sebe. Izolovan od svijeta i neraskidivo povezan sa svijetom. Prostor zatvoren, a otvoren. Prostor tvrđavski, a parkovski.
Stolac je pun avlija. Ne znam ima li grada sa više avlija na jednome mjestu. I Stolac je jedna velika avlija. Počev od Begovine, niz Bregavu, do Podgrađe, lijevo pa desno, naprijed i nazad, svuda su avlije.
Svako živi u svojoj kući, a, čudno, svako zahvaljujući avliji kontaktira sa čitavim svijetom. Jer to je prostor koji ruši barijeru izdvajanja čovjeka: na avliji se pije kafa, kahva s komšijom, na avliji se djeca igraju i upoznaju vanjski svijet, to je njihov prvi kontakt s njim, na avliji se mladići i djevojke upoznaju, iza avlijskih vrata ljubav se vodi, na avliji se svadbe dešavaju, iz avlije se prate purpurom obojeni zalasci sunca.
Današnje građenje zaboravilo je tu staru istinu. Čovjek je zatvoren u čudan sklop paralelopipeda i kocki, i nema mrdanja, nema zraka. Veza sa svijetom su lođe i balkoni (neko kaže odbljesci starih avlija, mada to nema nikakve veze sa njima) koji zbog svojih minimalnih dimenzija ne mogu udovoljiti svojoj namjeni.Čudne su biljke i cvjetovi što tužno venu na nekom balkonu i sjetno povijaju latice za suncem, čudna je i familija koja se skupila oko stola kao zrnevlje u nabreklom šipku koji može da pukne svakog časa, čudne su i njihove ograde, neka nespretna sprega kiča i ornamenta, čudna je i njihova odvojenost od zemlje, te iako nastali iz potrebe kontakta sa prirodom i zemljom, izgledaju daleko pobjegli od nje.
A avlija je otvorena površina na zemlji, omogućuje kontakt čovjeka sa tlom, tu on pušta korijenje, dok visinsko postavljanje „avlija” to ne dozvoljava.
Nema avlije na spratovima! Hiljade balkona i lođi uredno poređanih na fasadama, hiljade života u trajanju na njima i hiljade želja za komadićem avlije. Kao da čovjekov senzibilitet ne priznaje te avlije okačene u zraku.
Stolačka dvorišta i avlije nude svakojaki ugođaj. U Begovini, divnom kamenom đerdanu što se prosuo na obali Bregave, puno je avlija. Ovdje, površinski izraženo, na svakog stanovnika dolazi mnogo avlije. Debela hladovina, zelenilo, trava, škrto ižđikljala iz kaldrme, kanali sa vodom koji dovode Bregavu putevima koje joj je čovjek odredio, raspukli grozdovi na odrnji iz kojih samo što ne poteče vino, nestvarna tišina, murve nabrekle plodovima u grčevitom aktu rađanja, zujanje pčela koje se goste na dudovim darovima, mukanje krava i miris balege i mlijeka iz obližnjih štala, to je sanjiva pastorala, priča iz djetinjstva svih nas, oaza ozdravljenja kojoj svi, opterećeni gradskom bukom i siromaštvom industrijskog duha, sanjamo da se vratimo.
Kapije ovih avlija trebalo bi otvoriti kulturnom čovjeku da vidi, da osjeti, doživi. Ti otvoreni prostori mogli bi primiti najrazličitije sadržaje, počev od sjedenja i meditiranja, pijenja kahve i odmora, prodaje suvenira, održavanja raznih predavanja, pa do divnih poetskih recitala koji bi tu, u silnom dozrijevanju murvi i zujanju insekata, i u kulisama bijelo okrečenih zidova, dobili novu, nepredvidivu dimenziju.
Za ljeta, na avliji se stanuje. Sabira, ručava, spava… Avlija postaje komforan stan sa svim blagodatima koje čovjek od kuće traži.
Nije li današnji kulturni turista, željan avanture, obilaska svijeta i viđenja njegovih raznolikosti, savremeni nomad natovaren od glave do pete šatorima i svom mogućom i nemogućom kuhaćom opremom, pošao u potragu za avlijom.
Emir Buzaljko
Glas Stoca
