Kazu da je hodanje korisno i zdravo. I moj babo je govorio tako vise puta. Sjecam se, kad sam se vratio s njim iz Zenice tako je rekao mami…
Doputovali smo putnickim vozom do Capljine kasno uvece, u ljeto 1964 godine. Babo je vec znao da nema autobus za Ljubuski prije sljedeceg jutra.
“Hajmo mi polahko !” Rece babo, uze stari, teski izlizani kofer i kartonski sanduk uvezan debelom kanafom, i podje.
Vec umoran od cjelodnevnog putovanja iz Zenice, od mrcvarenja na drvenim klupama u lokalnim vozovima i u cekaonicama, uzmem svoju torbicu i krenuh za njim.
Kad smo izasli iz gradskih ulica, utonuli u mark, obuzela me neka zebnja, strah.
Nasi koraci po nedavno postavljenom asfaltu obasjanom jakom mjesecinom, su odzvanjali u tihoj noci.
Grmovi i pokoje drvo na okolnim brdima ponekad su licili na nesto sasvim drugo, na nesto strasno.
Nakon dugog, dugog pjesacenja, izlazeci iza jedne jake krivine, uhvati me jeza !
Nedaleko pred nama “crna rupa” crnilo izmedju dva brda, ali se ipak, nazire nekoliko visokih borova (cempresa) a medju njima visoka kamena kuca sa drvenim prozorima.
Oko njih sve mracno.
Kako je sablasno izgledalo meni, sestogodisnjem djecaku !
Kako smo se priblizavali sve vise me je bilo strah. Priblizio sam se babi koliko sam god mogao, gledajuci stalno okolo, bojeci se da neko ili nesto iskoci pred nas…
Gledao sam krisom u strasne prozore na spratu kuce, sve dok nismo presli preko mosta…
Presli smo jos nekoliko kilometara. Noge su mi vec davno utrnule, skoro da ih nisam ni osjecao. Ali ipak sam pratio babu u stopu. Povremeno bih malo i potrcao da ne zaostanem. Zelio sam da dokazem da mogu izdrzati, da sam dovoljno odrastao. Bojao sam se da me babo ne povede drugi put. Toliko sam volio i zelio da putujem.
Iako sam vise puta, kao bas ovu noc, duboko zazalio sto sam uopste krenuo.
Vec je pocelo svanjavati. Penjali smo se uz jednu uzbrdicu, ca 8 km. prije Ljubuskog.
Izdaleka smo zaculi teski kamion. Kad se priblizio, babo je digao ruku, cisterna sa prikolicom se zaustavila.
Babo je ubacio stvari pa smo se preko njih popeli i mi…
Nakon deset minuta smo se iskrcali kod poste u Ljubuskom.
Sa olaksanjem smo se popeli do Zabljaka, do kuce.
“Jako je zdravo i korisno hodati” rece babo mami, kao odgovor na njezino zaprepastenje i kritike sto je vodio “jetima” pjeske iz Capljine.
Isto ljeto “trampio” (zamjenio) babo jedan stog sijena za 7 jagnjadi sa jednim covjekom iz Gornje Vitine. Covjek je dosao sa iznajmljenim kamionom i pomocnikom, natovarili su sijeno i odvezli, a babo je trebao doci po janjce.
Jedva sam docekao njegovu ponudu da podjem da njim. Bio je jos mrak kad smo krenuli, naravno pjeske. Makadamskim, prasnjavim putevima, preko Gornjih Radisica. Usput se babo raspitivao za put do zaseoka pa do kuce njegovog “kompanjona”.
Malo smo posjedili, popricali, okrijepili se pa krenuli nazad sa “malim stadom”…
Nekoliko puta nas je vodio pjeske na sajam, “dernek” u Vitinu. “Bolje je ici pjeske, zdravije je a mozemo vidjeti sta ima okolo, kako ljudi rade, sta sade, itd.” Govorio je, tj. tjesio nas, djecu.
Jednom sam isao s njim na dernek u Vid, kod Metkovica. Vodili smo mladu junicu (kravu), gdje je babo prodao po dobroj cijeni.
I vratili se pjeske.
A najzanimljivije mi je bilo kad smo isli u Vrgorac na dernek. Opet smo krenuli u “gluho doba noci”. Prije Crvenog Gram stao nam je jedan kombi, pa smo sretno i brzo stigli. Jos je bio mrak. Vrtili smo se po “vasaru” satima razgledajuci tek pristigle ovce za prodaju.
Na kraju je babo kupio pet mladih ovaca, jednogodisnje janjce i jednu kozu.
Na izlazu iz Vrgorca pokraj kamiona punog ovaca i nekoliko krava stajao je poznati ljubuski mesar Osmic. Babo mu je prisao i upitao za prevoz.
“Moze, ali nema mjesta za vas u kabini. Ove dvije zene su sa mnom.” Rece Osmic.
“Mozemo mi i gore, nema problema.” Rece babo.
Tako smo brzo stigli do Humca gdje je poznata kuca Osmica.
Onda smo uskim putem iza tkaonice – platnare, pokraj harema pa “uz ulicu” stigli do kuce.
Sa ovcama nismo imali problema, pratile su nas u stopu. Jedna manja ovca, sa crnim “flekama” oko ociju, od samog pocetka je pratila mene u stopu, trcala za mnom.
Tako cijelo vrijeme dok je bila kod nas, nije se odvajala od mene, cijelo vrijeme dok sam ih cuvao.
