MITRA LAZIĆ
1957-2025
Draga naša lijepa Mitra,
Otišla si tiho,
kao mirisni dah jutra,
u godinama koje su još mogle cvjetati.
Samo 68, a srce puno života,
snaga borca,
osmijeh što se izdaleka prepoznavao.
Riječi su ti bile melem,
ruke su pretvarale bilje u lijek,
nosila si mudrost jedne knjige,
a u tvom pogledu mogao se naći dom.
Vidim te – dovikuješ s terase:
„Komšinice, hoćemo li jednu zajedno?“
A onda… svjetlo se gasi, 3. maja navečer…
i jutro donosi tišinu niz stepenice.
Nisi znala da je to posljednji put
da silaziš u avliju.
Ne, Mitro, nisi ovo zaslužila.
I baš zato boli još jače.
Ali otišla si kao što si i živjela,
tiho, blago i dostojanstveno.
Hvala ti za sve.
Zauvijek ćeš biti dio našeg sokaka,
u mirisu mente i bokvice,
u suncu na tvom prozoru,
u šalici kafe što više nije ista bez tebe.
Sjećat ćemo te se…
S ljubavlju, tvoji:
Sabira, Himeta, Selver, Nako, Mirjana, Nella, Dženi, Sanja, Dubravko, Leon, Mak
i sva ostala djeca tvog Pobrišća.
ljportal