Kategorija: Munib Delalic
Objavljeno utorak, 24 Februar 2009 11:03
Klikova: 2615
Kad me upitaju ko sam, šta sam, odakle sam, odgovorim: Ljubušaci.com. I kad spazim
nevjericu i znak pitanja u pitčevim očima, spomenem Lidu, doktora koji istražuje i
piše, koji svojim istraživačkim radom ukazuje na zanimljivu ljubušku prošlost i
bogate ljubuške korijene, i Kemu, jednog od najprofesorskijih profesora koje znam,
koji nam oživljava zagubljene uspomene.
A onda spomenem Faru, od koga je sve to s
ljubušacima.com i otpočelo, te vrijedne Ibrahima i Mitu, i Mirzu, bez kojih svega
toga takvoga i u tom obliku ne bi bilo. Pa spomenem (P)amelu, i Medi, i Medihu i
Adlu, i s Titinim očima prekookeanskoga Bitana, i Neđinu Šteficu, i Ahmeda Mahića,
od Pariza Plećka, i s Crkvice Caku, Cakana, i Hrtu, i Samira, i Edina koji je mnogo
više od “Fikina brata”, i Mupinu Amru, i Indiru, i Behdžu, i s “dva s” Denisu, i
Semu, i Eminu, i Esadovu Cicu, i moju Kemilu, i napomenem pitcu da su to tek neki od
svih onih koji čine ljubušake.com, malu veliku ljubušku oazu, oazu ljubušstva, zbog
kojih vrijedi raditi to što radiš, jer jesi onoliko koliko te u drugim ima, i
koliko drugih u tebi ima, i samo što se ne rasplačem, od neke nujne dragosti, od
čudne radosti, od lijepe tuge. Jer Ljubuškoga, kažem pitcu svakom, nadaleko nema,
iako ga odavno više nema negoli ima, kao što ni ljubušaka.com nadaleko nema, i
srećom sve ih više ima…
Ne znam kako je vama, dragi ljubušaci.com, no meni je, tako, kako da kažem, tužno
veselo, sjevernjački bijelo, sleđeno, ali i zanimljivo, između redaka, a nadasve mi
je zanimljivo kad me nazovu, telefonom, i jezikom koji nikada neće biti moj,
izmucaju mi ime, i svašta nešto ponude, i to sve jeftino, skoro pa džaba. E tad
uskliknem od dragosti. Ovako nekako:
Nisam kod kuće.
Kažem svakome ko me nazove
i stane mi zamuckivati ime.
Jer ne kaže li me
kao što me moja majka kaže,
nije, nije moje, i nikad moje ne može biti.
A kad ustraju pa upitaju a gdje je
Miu nn ib kada će opet biti doma
jer imaju nešto za nj vrlo jeftino
skoro pa džaba –
Uzvratim da otputovao sam. Daleko.
I da se neću više vratiti. Nikad. I da –
u sebi dometnem – najviše svakoga dođe
ono što jeftino je, skoro pa džaba.
I da mi na riječ vjeruju (samo što ih ne
zamolim) jer dobro znade Miu nn ib
o čemu govori, sve je on to na svojoj
vlastitoj osjetio kk ko žž ži