Kategorija: Munib Delalic
Objavljeno subota, 23 Juli 2011 20:42
Klikova: 478
Molim Vas, gospodine, recite, ali
ukratko, kako Vam je ovdje?
Ovdje? Ukratko? Pa sve teže mi je ovdje
ukratko da kažem to što sve jasnije vidim.
Sve manje me nada drži što više istinu lažem.
I dugo mi je, sve, i kratko. Znate. Što bliži si
jednoj zemlji od druge si sve dalji.
Ali…
Nekome se bar pola oprosti, pola u vodu
baci, a meni se sve na leđa natovari, sve
do gole kosti.
Da, ali…
Ali oni koji mogu, ništa ne znaju, i to je ono
što me strašno muči. Ne znaju da je kasno
kad se dogodi, kasno da se tad uči.
Imate pravo, Vaš će plameni angažman
svakako biti upamćen, svako je Vaše slovo
poštenih namjera bilo.
Ma pustite to, bilo pa prošlo.
Što se više jednoj zemlji primičeš, rekoh
vam već, od druge si sve dalji. Ne možeš
mladiću više no što možeš,, pa da se sve
pred tobom skine. Starost je nepotkupljiv
sudac, ona prema pravičnoj presudi vodi.
I tu vam to o čemu govorite ništa ne znači.
Staro govno, to valjda znate, ne snrdi.
Lijepo ste to rekli. No, možete li nam za kraj
pročitati jednu Vašu pjesmu.
Ma odavno vam pjesme i ne pišem
A ako štogod i napišem, možda je čudno,
napišem da bih zaboravio. Vidite, mladiću,
ne postoji sve što živi. Tako i pjesma.
Poezija je, znate, poziv za mlada čovjeka.
I svaki put kad zapjevam, nešto se od mene
otkida. Na strašnim sam ti mukama. Što bliže
sam kući, srce mi sve više umire na rukama.
Pa zašutim, ponadajući se da bar tišina još
čednost nije izgubila. I strah me je, da znate,
i pomisliti: Kad zemlju na te bace, niko da te
ni tad od gamadi spasiti ne može. A opet,
kad se sjetim da ne živi sve što postoji…
Ponekad je, znate, utješan osjećaj
da ti bar smrt lijepo stoji.
Munib Delalić