Kategorija: Kemal Mahic
Objavljeno subota, 01 Novembar 2008 21:32
Klikova: 1125
Kako vrijeme prolazi!
Ovih dana navršilo se 20 godina od smrti našeg sugrađanina i profesora
Delić(Damjana) Petra-zvanog Pera(1932-30.10.1988).
Tog datuma u Gimnaziji Ljubuški pisali smo oproštajni govor našem profesoru i
kolegi,Ivan Matić,Drago Grgić i autor ovih redova.
Sjećamo se oproštaja na
pravoslavnom groblju pod Jurjevicom,uz mnoštvo naroda,komšija,prijatelja,bivših
učenika i kolega. A koliko jučer,Pera nam je predavao geografiju u osmogodišnjoj školi a
kasnije i u Gimnaziji.Starije generacije ga pamte I kao učitelja,tako da
je prošao sve faze rada sa djecom:učitelj,nastavnik,professor.Često je
znao dati zanimljiva predavanja iz geografije.Imao je “nešto” čime bi nas
“osvojio”,tako da smo ga svi voljeli I tražili njegovo
društvo.Nas,muslimane,osvojio je upotrebom turcizama,pa nam je postao
bliskiji i draži.Idući u školu ili iz škole,vidjeli smo da na ulici
razgovara sa našim roditeljima i komšijama,pa smo mogli zaključiti,da je
odrastao sa nama I našim roditeljima i da nije stigao “odnekud”,već da
je autohtoni ljubušak.Jednom prilikom neko ga je upitao:A,Bogati,odakle
ste Vi došli u Ljubuški?On je šeretski odgovorio:”Mi nismo došli,ja sam
rođen na asfaltu!Ovaj je opet rekao:Pera,onda nije bilo asfalta!,a Pera
je poentirao:”Bilo je cimenta i trotoara”.Time je želio reći da je
gradsko dijete I da su njegovi preci bili čuvari kule hercega Stjepana.
Još kao dijete,rano je ostao bez oca koji je ubijen 1941 godine.Početkom II
svjetskog rata,Srbi iz Ljubuškog,su dobili uputu da napuste Ljubuški i dođu u
Čapljinu.Njegov otac,Damjan,je rekao:”Ja neću bižat.Nisam nikome ništa loše
uradio.Valjda će se to cijeniti”.Bio je u zabludi.Likvidiran je zbog etničkog
porijekla,kao I hiljade drugih u ratovima XX stoljeća na južnoslavenskim prostorima.
Ova tragedija je ostavila velikog traga u ličnosti našeg Pere.Izgubljen je otac a
prihodi nisu bili dostatni za majku i njenu djecu.Pera je srećom bio
snalažljiv,okretan i nikakav mu posao nije bio “mrzak”,kako bi opstali na svojoj
djedovini.Već tada je bio sklon popiti koju čašicu više,kako bi “zaboravio” tragičnu
sudbinu svoga oca.Kasnije,kada mu je neko spočitao da voli popiti,Pera je filozofski
odgovorio:”Ja sam uvijek pod štangasom”
Drugom prilikom je otišao u samostan sv.Ante na Humac u 06,00 sati,7o-tih
godina prošlog stoljeća,da dobije dozvolu od gvardijana”može li slikati
procesiju sv.Ante”Gvardijan mu je odobrio fotografisanje uz dijalog:
-Hoćete li,profesore,popiti rakiju?”
-Naravno,da hoću!
Kada je gvardijan donio flašu i jednu čašu,Pera je rekao.”A zar nećete i Vi jednu
popiti”?Gvardijan je odgovorio:”Ma ja kad popijem,nešto me smlati po glavi”.Pera je
na to odgovorio:”Moj gvardijane,ja je zato i pijem”!.
Živeći u turobna i “olovna” vremena,često je citirao majku Maru iz
Poplata/Stolac/:”Sine Pero,nikom svoje znane ne govori”Iako je ovu rečenicu često
citirao,upravo suprotno se ponašao.Sve svoje je govorio,hvaleći se šta je
dobio,kakvu je transakciju izveo,s kim je bio,koga je video,gdje će ići,šta će
raditi itd.To ga je i koštalo na kraju svog života u vremenu kada se
“pratila”riječ.Bio je bez dlake na jeziku,obljubljen kod
učenika,roditelja,kolega.Uproštavao je stvari i događaje.Nije se snalazio u složenim
situacijama i u njima nije učestvovao.Nije ga “držalo mjesto”,pa je uvijek bio u
pokretu.Školski čas od 45 minuta njemu je izgledao kao “vječnost”.Zato je uvijek
imrovizirao,kako da skrati vrijeme a da zadovolji regule i pravila.Roditeljima bi
stvari objašnjavao jednostavnim riječima koe su pogađale “srž stvari”.Sjednice
Nastavničkog vijeća,Zbora radnih ljudi za njega su bile “mora”,pa ih je uvijek
nastojao izbjeći.Zato je često imao nesporazume sa direktorima šlola u koji
ma je radio.
Bio je veliki humanista.Pomagao je svakome,ko je tražio
pomoć.Obilazio je bolesne po bolnicama,”male ljude”,čemu sam i ja
svjedočio.Posjete bi kratko trajale ali su ostale zapamćene.Kada bi
neko umro otišao bi na saučešće,ali nije bivao na sahranama i
dženazama.Imao je svoj “ritual” i veoma rijetko bi ga narušavao.U
znak zahvale za učinjene usluge,mnogi su ga čašćavali i davali mu
povrća,voća,vina,rakije.Izjutra bi “kupio” poklone a popodne bi to
opet “dijelio” svojim prijateljima i komšijama.
Naše kolege i naše društvo je često pozivao na “sobet”.To bi bila puna tepsija
pečenog mesa sa prilozima.O tome bi pričao satima.Sve bi nabavio,ponekad je tražio
participaciju,sve bi uradio i na kraju od obilja hrane,pojeo bi “pola tanjira”.Volio
je da je u društvu,da je u žiži interesovanja i da zadovolji druge.Uvijek se nalazio
po gostionama koje nisu imale “pedigree”-kod “Pliske”,kod “Dedića”,kod “Ivića”.Nije
volio uglađenost restorana i reprezentativne objekte.Kada bi popio jednu-dvije počeo
bi trčkarati oko objekta,radeći tjelovježbe kako bi alkohol što prije nestao iz
njega i ustupio mjesto novom “gorivu”
Specijalitet mu je bio pravljenje “bosanskog lonca” u keramičkom ćupu.O tome je
“devrio” sa zanosom,nabavljajući meso,kupus,24 zijafeta ,od bibera do kocke
šećera.Dok je lonac “krčkao”,popile su se mnoge “ture! i sredile “nesređene”
stvari.Onda bi se servirali tanjiri i malom kutlačom vadili sastavci “vrelog”
lonca.Pera bi svima “udjelio” šta je ko volio i samo pitao:”Je li dobar”?Ako bi neko
stavio nekakvu primjedbu,onda bi “poludio”.Ali upravo tada je bio najsimpatičniji i
najdraži. …Čekajte,da obrišem suzu…
Ima još…
Rijetko,u trenucima iskrenosti,kada bi se “spuštali” sa “Damjanovim zelenkom”(Audi)
niz Klobuk prema Vitini,uz “Miholjsko ljeto” vozeći,zagrlio bi me rekavši:”Ove žlibe
nema nigdje”.Bio je zadovoljan ljudima,njihovim karakterima i ponašanjem,njihovom
ljubavlju.To je bilo priznanje da i on voli Ljubuški,pored tragičnog iskustva rano
izgubljenog oca.To je trajalo do novog “incidenta” sa nekim.Tada je iskazivao
inat,osvetoljubljivost žaleći se na nepravdu.Srećom ti momenti nisu bili trajni,što
je bilo dobro,jer bi ti momenti prekrili tamom njegovu osobnost i to ne bi više bio
Pera.
Putujući u kolima,sve bi komentarisao što vidi.Tako,ako bi susretali neke lijepe
žene,sa obe strane puta,prokomentarisao bi riječima:”Vidi,što je ova dobra”.Ja bih
šutio ili ćutke odobravao njegove riječi.Moj izbor su bile,u skladu sa
godinama,mršavije,dugonoge,manekenske djevojke,što bi on prokomentirao ljuteći
se”Tebi se sviđaju samo neke lehe”
70-80 tih godina XX stoljeća,veliki broj radne snage iz Hercegovine i Dalmacije
odlazi na rad u Njemačku.Mnogi su se “snašli” u Njemačkoj kao veliki radnici,ali im
je nedostajala diploma,da su završili kvalifikacije za posao koji su radili.Tako je
do Pere stigao jedan migrant od Imotskog i pitao ga koliko košta polaganje za
njegovu kvalifikaciju.Pera je odgovorio:”To ti košta 400 DM!Imoćanin je
priupitao:”Može li to nešto niže”Pera je odgovorio:”Može,ali ću Te morati ispitati
marksizam”.Na to je Imoćanin “poludio” rekavši:”Isusa ti,Pero,platiti ću ti
400DM,samo me nemoj pitati marksizam!
Sudbina je htjela da na potezu od pet metara ulice u moj život uđu dvojica sada
pokojnih:Biuk Ante/Tonćo/ i Delić Petar/Pera/.I jedan i drugi su obilježili moje
poslanje.Ni ovih tekstova,ne bi bilo da nije bilo njih.To znači.da sam dio
dobrine,znanja,iskustva “pokupio” od ove dvojice pravih ljubušaka na što mogu biti
ponosan.Oni žive i dalje u meni!
Kemal Mahić,profesor