Objavljeno 13. decembra 2017 na ljubusaci.com.
Ljubuški je, iako relativno malo mjesto, imao dobre škole, dobre pedagoge i u osnovnim i srednjim školama, a takođe i u vrtiću. To spoznajem u raznim prilikama u susretima sa zemljacima iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i upoređujući nivo pismenosti i kulture i poznavanjem činjenica o visini obrazovanja mnogih generacija ljubušaka .
Često se sjetim mog dragog nastavnika Sakiba Mušića koji mi je predavao njemački jezik u osnovnoj školi «29. oktobar». Miran i dosljedan, a ujedno privržen svom zvanju i poslu, na mahove energično nastupajući da bi nam usadio u pamćenje gramatiku, glagole, imenice. Bio je strog na oči, ili dovoljno strog da ga poštujemo, ali je znao i uspijevao prenijeti znanje na učenike. Gramatika njemačkog jezika je vrlo teška, kao i gramatika bosanskog jezika. Najbolje se sjećam njegovog načina da naučimo i zapamtimo pomoćne glagole – dürfen (smjeti), können (moći), mögen (mariti), müssen (morati), sollen (trebati), wollen (htjeti), wissen (znati). Tih sedam glagola su se pjevali kao pjesmica gore navedenim redoslijedom, sa naglaskom na zadnji – znati te glagole. I zato ih još uvijek pamtim, 40 – tak godina kasnije, iako njemački nisam koristio poslije završetka gimnazije. Ne špreham ga ko maternji ili norveški.
Na početku jedne školske godine sam istraživao udžbenik i na kraju knjige je bio prijedlog riječi koje se mogu koristiti za opis slika u početnim lekcijama . To sam, praveći se prepametan, pokušao reći jednom na času ali me nastavnik u pola prekinu: ”Neka znaš i ne treba da znaš!” Ja zanijemio, nisam progovorio do fakulteta. (šala)
U dobra vremena radio sam kod Sakiba i Bebe na njihovoj kući u Kolobarića strani, na Stubama, preko puta zgrada i kuće Huse i rahm. Žgaje Muminagića. Bilo nas je više na temeljima i na dekama, Hamek, Mujo, Mitul, Mario Š., Perica G., Dragan Z. i ostali. Kada je došlo do zidanja majstor izabere mene, a jesam bio i najstariji u grupi. To je Sakibu bilo puno drago da me je jedne prilike pohvalio mom rođaku Hamici u neobaveznom ćaskanju.
Raditi ljeti na građevini, po ćelopeku, u hladu 35 stepeni, nije bilo jednostavno, bačva vode se vazdan puni, samo polivanje po glavi čitavo vrijeme dok ne procuri iz nosa, prehladiš se. A pocrniš ko tavaši iz Sudana. Dnevnica je bila solidna, zehire nije falilo. Sakibova hanuma Beba se brinula za pite, dolme, japreke i ostalo. I kahva u popodnevnim satima sa hladnim sokovima. Kuća je s hajrom završena, svi su bili zadovoljni, u zdravlju da se koristi aBd.
Tarik, Sakibov sin, da je zdrav i rahat, puno je volio jagode (nisam siguran za ostalu braću, on se sam odao jedne prilike). Moj brat Meho i mi smo uzgajali jagode u bašći iznad starog Pazara. Meho je predveče prolazio preko Pazara prema Stubama na konak. To bi stubljačani zapratili pa bi se poslije toga uputili u «paletkovanje» jagoda. Ali nisu bili upućeni da smo mi sa Žabljaka imali odličan pregled odozgo i da je sve bilo registrovano. Jedne večeri sam pripremio kantu friških govana, maksuz iz septičke i čekao u zasjedi do sumraka. Ali baš te večeri nisu gosti došli, sreća i za mene i za njih, svi bi nagrabusili. Sve biva i prođe, pa i ta avantura.
Moj rahmetli babo i mi djeca kopali smo bunar na vrhu Takala, ispod rodne kuće (ispod Takala). Sjećam se da je jednom prilikom Sakib stao iznad nas, iznad bunara da se javi, upita i reče: «Aferim Džemalaga, ovo što si ti napravio ne bi ni jača firma uspjela.» To mi je ostalo u sjećanju dan danas, nekad proste riječi puno znače, hvala mu.
Poželimo familiji Mušić dobro zdravlje, dug život i mnogo potomaka koji će nastanjivati njihove kuće u Ljubuškom u neka nova dobra vremena.
Napomena: R. Sakib Mušić je preselio na ahiret 13.septembra 2020 g. Rahmet mu duši.
Objavljeno: 13. decembra 2017 na ljubusaci.com.
Mithad Muminagić
.
R.Sakib na terasi ispred kuće na starom pazaru
R. Sakib i Beba u svom stanu u Kristiansand-u u Norveškoj
Osnovna škola “Marko Marulić”, nekadašnja “29. oktobar” Ljubuški