Drevna je priča o prastarom kupusu,raštanom kupusu ili raštiki,kako ga najčešće nazivaju:pa iako je najbolji na obalama Sredozemlja,posebno u Dalmaciji za zimskih i ranih proiljetnih dana kada ga šiba bura,nastao je je po drevnom mitu u sunčanom i plodnom Egiptu,gdje tvrde da ga je stvorila boginja neba Nut dok je vodila ljubav,sa svojim bratom i mužem Gebom,bogom zemlje,pa kad je na mjestu gdje je on prosuo sjeme nikla raštika posvetili su je gospodaru bogova,sunčanom Rau.
No u cijelu se priču tada uplela njihova kći prelijepa Neftis,koja je sa Svemoćnim svakodnevno vodila ljubav i bila upućena u mnoge njegove tajne-Znala je ona tako da se Rau posebno mili stari kupus razgranata lišća,koji je ratsao uz obale Nila,pa odluči ona napakostiti svojoj majci i namami svoga Raa u polje divljeg kupusa i ondje ga snubi.Digne se moćni Ra i prodre u pohotnu Neftis te uskoro stane svršavati od užitka tako da je bilo dovoljno sjemena da se oplodi cijela zemlja:ali nije lukava Neftis primila svo božansko sjeme u sebe,već je par dragocjenih kapi prosula po divljem kupusu i uskoro,a da toga Ra nije bio ni svjestan,stane uz divlji nicati i pitomi kupus,raznih vrsta,ali okrugla oblika,na sliku i priliku Sunca.Od tog trenutka Egipćani i njihovi bogovi počeli su slaviti raštiku kao posvećenu raovu biljku,izjedati je o svetim danima,a glavat vrste kupusa nazivati Neftisinim kupusima,budući da ga je stvorila ona,a ne njezina majka i otac Nut i Geb.
U arhajskoj Grčkoj držali su da je raštika izravni potomak samog Zeusa.Što više,grčki mit govori kako se vrhovnik Zeus našao u neprilici jer je u kratkom vremenu morao protumačiti dva za svijet i ljudski rod presudna,ali tajna i proturječna proročanstva.Mozgao je danima ž,sve dok se od silnog umnog napora nije počeo znojiti od muke.Njegov znoj padao je s Olimpa na zemlju.Od većih kapi Zeusova znoja nikla je raštika,a od manjih kelj i glavati kupus-Zadubljne u teške zagonetke,Zeus je sasvim nesvjesno brao tek iznikle biljke i trpao ih u usta.Povrće mu je prosvijetlilo um i riješio je proročanstva.Od tada je raštika postala i Zeusovo posvećeno jelo,a zavoljeli su je i Rimljan.Tako je Katon Cenzor,zgrožen sve raskošnijim rimskim gozbama i uvezenim helenističkim jelima,hvalio raštiku jer od nje potječe zdravlje Rima.Stoljeće kasnije,kada su Rimljani već ukrižali razne vrste kupusa poteklih od raštike,Plinije Stariji,admiral rimske flote usidrene prekriva njegove Pompeje i uništava polja kupusa.U svojoj opisao je poslije te strašne nepogode,nekoliko vrsta toga omiljenog rimskog povrća.Pa ipak,nitko nije bio toliko sklon kupusu kao car Dioklecijan.Jednostavno je obožavao raštiku i dalmatinski kupus sa suhim i svježim mesom,s malo maslinova ulja,starog vina i presolca,onako zelen,nahranjen zemljom i burom.Uzgajao je stoga Gaj Valerije Aurelije Dioklecijan kupus izvan zidina svoje palače,a kroničari i biografi od te su neobične ljubavi iskuhali živi mit.Toliko je car volio taj kupus da je na posljednjem javnom nastupu 306 godine,kada su ga molili da se vrati na prijestolje i spasi carstvo,spremno uzvratio da mu je miliji njegov kupus nego čitav rimski imperij.Otišao je istog dana i više nije napuštao palaču u Aspalathosu,osim za posjete voljenim poljima raštike.No,nije bio osamljen.Uživajući u pomali oporom okusu raštike,ljubitelji tog povrća čak su i izmislili i uzrečicu:>Dva puta poslužen kupus je čista smrt.>U kasnijim gastronomskim epohama ta se mudra uzrečica stala odnositi na svu pripremljenu hranu,A sve zbog stare raštike,te miljenice,bogova,careva i ljudi.
Kemal Mahić
