Uvijek mi je teško kada se nađem pred bjelinom papira i onda napisati oproštajna slova za dragim ljudima.
Tako sam doživio, za mene, neočekivanu vijest da je preselio u Drammenu Agan Dizdarević, nekadašnji moj komšija, drugar i jaran,sa ulica i mahala naše Čaršije, našeg djetinjstva:Crkvica,Vodica,Gožulj,Stari Grad, Bobovište,Glavica,Bašanovića mahala, Bilo Brdo,Kuk,Prilaz i druge staze kojima smo „gazili“ u drugoj polovini 50-tih i prvoj polovini 60-tih godina prošlog stoljeća.
U iskrama djetinjstva javljaju se u ciklusima sjećanja na bezbrižne trenutke odrastanja ispunjene druženjem i svakodnevnim dječijim igrama koje su učvrščivale naše prijateljstvo koje je bilo „više od igre“.
Agan Dizdarević je bio najmlađe dijete Rezaka i Nefise Dizdarević rođene Hajdarević.Oni su porodili r.Ibrahima,Efrahima,Zemiru(Miru),r.Rusmiru(Rusmu) i sada već i rahmetli Agana, koji je bio najmlađi od petero djece.Znate već, kako roditelji, braća i sestre vole najmlađeg brata, prepuni ljubavi da „opstane“ i „sutra“ bude svoj čovjek sa zanimanjem i ugledom u društvenoj zajednici tekućeg življenja.
Zbog velike ljubavi prema sinu i bratu,roditelji,sestre i braća su „popuštali“ Aganu ponekad njegove dječije „nestašluke“ i ponašanja kakva imaju najmlađi članovi familije.
Razdaljina između naše dvije kuće(doma) odrastanja nije bila veća od 50-tak metara.Osim toga Aganovi i moji roditelji i sestra su se svakodnevno družili,sretali,“cirkuzali“ i uživali u komšijskim odnosima koji su bili i više od toga.Tokom noći smo svakodnevno bili na sijelu kod „Rezakovice“,a kada eventualno ne bi bili prisutni na druženju,Aganova majka bi poslala mlađe da pitaju,zašto nas nema i da li je u pitanju bolest ili nešto drugo?U takvoj realnosti života postao sam svjedok našeg življenja na Crkvici.
Aganov otac Rezak je danonoćno radio kao privatni mesar,dobavljač stoke,prodavač mesa u dvije radnje na Gožulju(ne u isto vrijeme),klasiranju mesa a Bogami često kao i dostavljač naručenih količina svojih mušterija..Tako je Rezak obezbjeđivao viši standard za svoju familiju koji je bio veći od drugih ljudi u našem okruženju.
Eh,kako se siromašno živjelo tih godina!
Svako jutro u igrama djetinjstva sa vrha čardaka oglašavala se Nefisa(Rezakovica):
„Agaaane,sine,hoće li ti majka ispržiti džigericu?
Agan bi potvrdio njenu volju i želju i tako je s vremenom nastao Agin nadimak-Džiga.
Kao dječaci igrali smo se raznih igara u slobodno vrijeme na potezu od Fejzine Bašče do „točkova“ na Gožulju ili na kaldrmi Crkvice.
Igrali smo nogometa „na dva gola“,glavometa,odbojke,“paje i klisa“,skambila, prpe,žandara,“poklape“-razvlake,rauba,remija,ajnca,bele,pokera(toga nije falilo na Gožulju,kako stariji,tako i mlađi),sakrivače,mice,domina,šaha,tavle,potezanju konopca,pjevali,plesali…
Društvo su nam činili:Ahmet Gujić(Roša),Ahmet Mahić,Ahmet i Suad Kadragić,Salko(Safin)Mahić,r.Mujo Parapak,Sudo i r.Mesud Begović,Halid i Sulo(Šupika) Kadragić,Omer Mesihović,Munib Dalipagić … a iz daljine nas je posmatrao r.Fudo Kadragić i r.Maho Konjhodžić(Sadžak).Oni bi kao stariji i iskusniji uvijek „ubacivali kost“ između nas,bez zle namjere,da vide reakciju na njihove primjedbe.Tu je Ago reagovao uvijek,a oni su to upravo željeli da ga naljute i „razjare“.
Ago je imao tananu dušu i svaka „nepravda“ ga je bolila,pa je uvijek reagovao brzo i instiktivno,što nije bilo dio njega kao osobe.
Zemljotres 1962.godine je prekinuo dotadašnju svakodnevnicu pa je moja familija preselila u donji dio grada Ljubuškog.Već su se otvarali novi putevi koji su nas fizički razdvojili do današnjih dana.Nije to bio naš izbor.Ali,“nedokučivi su putevi Gospodnji“.
Međutim,imamo sjećanje na dane kada nam je bilo „dobro“,kako su govorili naši stari.Kako li je njima bilo kada je nama bilo „dobro“?
U ovom podsjećanju,kojeg sam morao napisati zbog poštovanja prema r.Rezaku,r.Nefisi,r.Rusmi,r.Ibrahimu,Efrahimu,Zemiri i želim da naglasim da je Agan(Ago) bio inkarnacija duha na Gožulju(Crkvici) u doba moje i njegove generacije.
Vjerujem i mislim da Džiga svjetluca kao zvijezda iznad nas i iznad čaršije Gožulja(Crkvice) i da svijetli u svojim kćerkama Azri i Arisi i svojoj Almi!
