Pored nesretnog fra Filipa koji izgubi glavu na braniku svoje vjere , darovitog i vrijednog Muhameda sina Huseina , prepisivača rukopisa sa orijentalnih jezika , fra Lovre Šitovića , pjesnika , propovjednika bez premca i ratnika , Mehmed-bega , svjetskog putnika , sakupljača narodnog blaga i bošnjačkog prvaka , etnik ljupkog grada nosi i pjesnik Petar Jakovljević .
Petar Jakovljević Ljubušak rođen je u Ljubuškom 1876. godine u imućnoj i uglednoj porodici . Njegov otac Stjepan doselio se u ljupki grad iz Širokog Brijega . Razvio je trgovinu i postao ugledan među svojim sugrađanima i u široj okolini . Istakao se kao kodžobaša , tj. izabrani pretstavnik u zaštiti prava katolika u ljubuškoj nahiji za vrijeme osmanske uprave ( otuda i prezime Kodžobašić-Ljubušak ) . Poslije završene osnovne škole u rodnom mjestu i trgovačke u Sarajevu , postao je trgovački zastupnik . Po prirodi posla , stalno je putovao i nastanjivao se u raznim mjestima , ali se uvijek vraćao svom rodnom Ljubuškom .
U životu se zanosio različitim političkim idejama , ali za politiku , kao ni za trgovinu , nije imao posebnog dara . Pjesme je počeo objavljivati još u mladim danima u raznim glasilima ( Osvit , Hrvatski borac , Nova zora , Novi hrvatski radnik , Novi svijet , Pravaštvo , Starokatolik , Novi čovjek itd ) . Izdao je dvije zbirke pjesama , a treća mu je ostala u rukopisu . Pokušao je da u Zagrebu izdaje list ” Beriš ” , ali u tome nije uspio . ( 1 , 2 )
Iako književni znalci tvrde da nije imao posebnog dara za poeziju i da njegove pjesme osrednje vrijednosti spadaju u popratno književno naslijeđe iz raznih perioda u povijesti hrvatskog i drugih naroda , za nas je značajan kao naš sugrađanin , koji je volio svoj rodni grad i o njemu prvi napisao pjesmu , u mladim danima , davne 1894. godine .
Moj grad-Ljubuški
Mio mi je moj Grad-kao Zemlji Sunce ;
Sve mu stijene ljubim , krše i vrhunce ,
Beriš , i bregove , vrlet i planine ,
Rasadnjake , bašće , pećine , doline .
Prostire se divan , na strmoj vrleti ,
A opasan hridom , grabom i goleti
Podno rušnog zida ” Šćepanova grada ” ,
Gdje je prošlost mnogo bilježila jada .
Bilježila jada , ne da smo ih htjeli :
Nego , što smo rodno kamenje voljeli ,
Pa za ljubav svoje Slobode , stijena-
Branijasmo Grudu od tuđih hijena .
Volim i djevojke ; a kako i ne bi ,
Kada su radišne u kućnoj potrebi-
I ko drijen zdrave , mile , ponosite ,
Ružinoga ruja , čiste i stasite .
Volim i seljake , od kog mi je pleme ,
Kroz čije žuljeve dlane teče sjeme ,
Čiji plod sve hrani , a-zdrav život daje
Potomaka čilih , da nam povijest traje…
Ljubuški , 1894 .
Umro je 1967. godine u dubokoj starosti u jednom staračkom domu u Zagrebu