Ženska džamija nema munare, a unutra nije imala minbera. Tu se nije klanjala džuma-namaz. Ispred nje se nalazi velika čatrnja koja je služila za potrebe zadovoljenja u to vrijeme mahale koja se zove Prilaz sa vodom.
U Ljubuškom se nadaju da će Krehića ili Ženska džamija na Prilazu, jedna od rijetkih s takvim nazivom u Bosni i Hercegovini, uskoro postati treći vjerski objekat Bošnjaka muslimana u tom gradu koji će se naći na listi nacionalnih spomenika BiH.
To bi bio drugi uspjeh s obzirom da je u džamiji prošle godine, nakon gotovo osam decenija, prvi put ponovno klanjan teravih-namaz tokom ramazana.
Aktivnosti na uvrštavanju ove džamije kod Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH na listu nacionalnih spomenika su počele, zajedno s Musalom, a moguće i s Gožuljskom džamijom.
U ljepotu jedne od sasvim sigurno unikatnih džamija u Bosni i Hercegovini uvjerila se i ekipa Anadolu Agency (AA).
“Imamo dvije džamije, inače najstariju na kula gradu Nesuh-age Vučjakovića iz 1558. godine i Vitinsku ili Ali-bega Kapetanovića sagrađenu između 1856. i 1858. godine koje su već objekti proglašeni nacionalnim spomenicima BiH i pod zaštitom su države. Krehića ili Ženska džamija to isto sigurno zaslužuje i ona bi kao takva trebala biti nacionalni spomenik BiH. Pokrenuta je procedura da se zajedno s Musalom, možda i Gožuljskom džamijom, i nekim kućama iz osmanskog vremena koji podsjećaju na arhitekturu tog vremena stave na listu nacionalnih spomenika BiH”, kaže u razgovoru za Anadolu Agency hadži Šemso ef. Germić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Ljubuški.
– Džamija tipični mahalski mesdžid –
On navodi da su rijetki gradovi i mahale u kojima se mogu naći kaldrmisane, kamene ulice. Efendija Germić kaže da se uz malo truda i razumijevanja lokalnih vlasti može puno učiniti za dobrobit tog nacionalnog blaga.
“Ove kamene sokake možete možda vidjeti još samo u Počitelju i nekim manjim mjestima. Ovdje u Ljubuškom je to zaista izvorno očuvano. Samo što o tome niko ne brine. Mislim da lokalna zajednica možda nije dovoljno tome poklonila pažnju, ali smatram da bi za ubuduće to morala i trebala da uradi”, cijeni efendija Germić.
Kaže kako je posebno Krehića ili Ženska džamija posve rijetka s takvim nazivom u BiH i stoga je posebno blago. Ima, kaže, efendija Germić Ženska džamija i u Jajcu.
“Ova ovdje, u Ljubuškom, džamija Krehića, poznatija u narodu kao Ženska džamija sagrađena je 1864. godine. Mehmed Krehić, koji je gradio ovu džamiju otišao je na hadž i preselio na ahiret i taj njegov započeti posao, hair, je dovršila njegova hanuma pa je vjerovatno iz tog razloga ona i dobila naziv Ženska”, pojašnjava efendija Germić.
Zbog teškog vremena i perioda u kom su živjeli Bošnjaci, jer je to kraj Osmanskog dijela vladavine na prostorima BiH, navodi efendija Germić, te dolazak Austro-Ugarske, pa dvije Jugoslavije, Ženska džamija je bila negdje u funkciji do 1938. godine kada je prestala s radom, iako je u mahali živjelo uglavnom Bošnjačko muslimansko stanovništvo.
“Vjerovatno i zbog teškog stanja i ekonomskog i svih drugih razloga i postojanja drugih mahalskih džamija, koje su možda u to vrijeme imali primat, ona je prestala sa svojim radom i djelovanjem”, navodi efendija Germić.
Specifična je po tome, pojašnjava glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Ljubuški, što je džamija “tipični mahalski mesdžid”.
“Ona nema munare, a unutra nije imala minbera. Tu se nije klanjala džuma-namaz. Ispred nje se nalazi velika čatrnja koja je služila za potrebe zadovoljenja vodom mahale koja se u to vrijeme zvala Prilaz”, kaže efendija Germić.
– Sistematsko zatiranje tradicije i kulture –
Ljubuški je, veli efendija Germić, poznat po mnogo čemu pa i po tome da čak ima i Bal mahalu, mednu mahalu u kojoj su se ljudi značajno bavili pčelarstvom. Jedan od čuvenih je porodica Bošnjak koji su bili poznati pčelari.
“Prilaz, odnosno Krehića ili Ženska džamija smješteni su između naselja Gožulj s jedne i Žabljak s druge strane. Svako od tih naselja ima svoje džamije koje su značajno starije od Krehića ili Ženske džamije, jer je ona napravljena 1864. godine, a možda i nešto kasnije u potpunosti dovršavana od supruge Mehmeda Krehića”, kaže efendija Germić.
Periferni dijelovi Bosne i Hercegovine, u šta spada i Ljubuški u zapadnoj Hercegovini, doživjeli su, kaže efendija Germić sudbinu koja bi morala i treba da bude predmet proučavanja, istraživanja i dokumentovanja “kako se zatirala sistemski tradicija i kultura i kojim metodama su ljudi odvajani od svoje vjere”.
“Ti prostori su najbolji pokazatelj kako dođete u poziciju da tako bogato kulturno-historijsko naslijeđe jednog naroda koji je živio na tom prostoru, koji ima duboke i čvrste korijene bude uništavano. Na jednom čovjek ne može da prepozna sebe, ne može da prepozna, da tako kažemo, detalje te svoje kulture, šta je džamija, šta bi trebala da znači za njegov život. Tako je bilo i sa ovom Ženskom džamijom u Ljubuškom”, navodi efendija Germić.
S idejom o njenoj obnovi krenulo se 2003/2004. godinu kada je efendija Germić na Bajram-namazu pokrenuo inicijativu 100 donatora po 100 KM kako bi se prikupila neka osnovna, inicijalna sredstva da bi se krenulo samo u raščišćavanje mjesta džamije. Nešto se ljudi odazvalo i tako je sve, veli efendija Germić krenulo.
“Zidovi su bili ostali, ali sve okolo je bilo zaraslo. Praktično se nije moglo prepoznati da se tu nalazi objekat. Ni dobar dio ljudi srednjovječnih, od 30 do 40 godina, i nisu baš znali gdje se nalazi ta džamija, da se ona zapravo nalazila u njihovom gradu. Slično je to bilo i s Musalom. Kada je bila ikrar dova za ispračaj hadžija na Musali ljudi koji imaju po 50 – 60 godina pitali su zar ovo ima u našem gradu. To je sve na tragu ovoga što govorim koliko su ljudi vremenom, silom prilika, što samom svojom nezainteresiranošću za svoju vjeru, istoriju, kulturu i tradiciju došli u poziciju – bila ili ne bila džamija i sve ostalo. Toga se bojim da je općenito svijest naših ljudi i neraspoznavanje vrijednosti od stećka do džamije i svega ostalog. Jer, onda ne poklanjaju adekvatnu pažnju tome”, upozorava efendija Germić.
– Pomoć u obnovi stigla i iz Danske-
Kada se krenulo raditi na revitalizaciji Ženske džamije, kaže efendija Germić, sve je išlo malo po malo. Godina je, veli, trebala da se samo prostor raščisti.
“Svaka džamija, kao što i svaki čovjek ima svoju nafaku. Na nama je da se trudimo, a to jasno kaže i sura – čovjeka smo stvorili da se trudi, a Allah dž.š. daje rezultat, malo po malo. Mi smo najprije uspjeli pokriti džamiju kamenim krovom. Nakon toga se javljaju osobe same od sebe. Jedan od njih je Salem Mahić koji je iz ove mahale, a koji se kao dijete ovdje igrao, pa mu je to ostalo u dobrom sjećanju. Pitao je: šta bih ja mogao uraditi, volio bih, imam neki osjećaj unutar sebe u duši da to trebam. To je to, čovjek to nosi u duši, a pitanje je samo kada će u njemu ta iskra svjetlosti da se upali da i on nešto uradi”, navodi efendija Germić.
Efendija ističe, kako mu je odgovorio da bi lijepo bilo da se urade otvori prozora, vrata i ostalo da se džamija zatvori. Nakon toga bi, kaže efendija Germić, ostalo malterisanje unutar džamije i ona bi bila praktično u svojoj funkciji, iako ne u potpunosti završena.
“On je došao sa svojim prijateljem iz Mostara Kemalom Hebibom. Kada su došli, kaže mu Kemal ja ću s tobom odmah pola troškova učestvovati. Tako da smo mi to tada ovdje i uradili. Već za tri dana smo pozvali stolare koji su došli i dali ponude. Za nekih mjesec i malo više već je sve bilo urađeno. Otvori su stavljeni na džamiju”, sjeća se efendija Germić.
Nakon toga je, ističe, krenula akcija uključivanja ljudi s šireg prostora kada su čuli da se radi na obnovi Ženske džamije.
“Mi imamo svoj website ljubušaci.com na kojem objavljujemo te aktivnosti i svoje djelovanje. Javili su se s radija iz Danske. Oni su skupili neka sredstva, mi to nismo tražili. Oni su ih dostavili, pa smo uspjeli unutra omalterisati džamiju i to je dovelo do toga da smo nakon 79 godina, prošle godine, iako ona nije u potpunosti završena, odnosno urađena, klanjati prvi teravih-namaz. Tom prilikom nam je u posjeti bio i muftija mostarski Salem ef. Dedović i hafiz Aid ef. Tulek, direktor Karadžozbegove medrese koji nam je i klanjao prvi teravih-namaz. To je neka retrospektiva događaja kako je došlo do njene, ne u potpunosti obnove, ali uglavnom je osposobljena za upotrebu. Sama informacija i govor o njoj pokazuje da je Allah dž.š. dao taj rezultat”, ističe efendija Germić.
– Sjećanje na stradanja Bošnjaka –
Najintenzivniji vjerski život u Ljubuškom, kao i u većini, pogotovo povratničkih džemata, odnosno medžlisa, kaže efendija Germić odvija se u toku mjeseca ramazana. Jer, ističe, i u mahali Prilaz živi nekih četiri-pet porodica.
Plan je da se u Ženskoj džamiji klanja bar jedan od namaza sedmično, te da se tokom mjeseca ramazana organiziraju jedan teravih-namaz i iftar.
Namjera je organizovati jedan mevlud za žene.
U planu je, kaže efendija Germić, odrediti i datum u kojem će Bošnjaci Ljubuškog da se sjećaju onoga što su doživjeli, a to je najveće stradanje u historiji tog naroda koje je rezultiralo progonom i iseljenjem u vremenu rata u BiH 1993. godine. Tada su ističe, efendija Germić, Bošnjaci muslimani toga grada koji se sada nalaze po svim državama ili na većini kontinenata u manjim ili većim procentima morali ostaviti sve svoje.
“Oni to svoje stradanje praktično nisu ničim obilježavali. Pošto su se kod nas žene pokazale puno agilnijim borcima za prava i slobode, od Fate Orlović do nane Fate u Bileći, za nadati se da će i ovdje Ženska džamija biti na tragu da sačuva sjećanje na ono što se desilo jednom narodu. Ovi koji su pozvani morali bi to da rade. Praktično ne reazumijem iz kojih razloga se ne čuva sjećanje na takve događaje. A, što vrijeme bude odmicalo to izgleda sve pogubnije za narod, općenito i generalno jer nastupa jedna manija zaborava toga šta je bilo, odnosno toga šta se dešavalo. Ponaša se kao da se to desilo nekome drugom, kao da se to nije dešavalo ovom narodu, kao da su to stvari koje se nas ne tiču”, upozorava efendija Germić.
Živi se i dolazi u poziciju, kaže, kao da se neprestano treba nekome dokazivati i izvinjavati za ono što se desilo Bošnjacima. Tako da je i to, cijeni, fenomen za proučavanje, tog psihološkog i psihičkog stanja takvog odnosa prema onome što se desilo, a “da nikome nikakvo zlo niste uradili”.
“Dovedeni ste u situaciju i poziciju da ne smijete možda reći ni ono što je bilo, odnosno istinu. Zato kažem da bi ova džamija kao Ženska džamija, a imali smo ovih regionalnih boraca u BiH od Fate Orlović u Konjević Polju do Fate u Bileći, preuzeti lokalnu ulogu i značaj očuvanja tih bitnih događaja iz istorije i prenošenje našim pokoljenjima šta je bilo i šta se desilo sa njihovim sugrađanima u ovom našem gradu, Ljubuškom”, zaključio je u razgovoru za Anadolu Agency hadži Šemso ef. Germić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Ljubuški.
Anadoly Agency, Trt.net.tr , 11.06.2018