Kada su Meliha i Alen Džindo iz Vlasenice planirali zajednički život, vjerovatno ni slutili nisu da će imati farmu magaraca i baviti se proizvodnjom magarećeg mlijeka. Meliha i Alen imaju četvero djece: Eminu, Aminu, Hamzu i Tarika. Prije dvije godine Tarik se razbolio, a izliječilo ga je – magareće mlijeko. “Krenulo je tako što smo tražili lijek našem najstarijem sinu koji je bio bolestan. On je tada imao 16 godina i imao je kašalj koji nije prestajao više od dva mjeseca. Gotovo dva mjeseca je ležao u bolnici u Tuzli i nisu mogli ništa da urade.
Sve ono što savremena medicina pruža ljudi su uradili, ali lijeka nije bilo. Od jedne žene smo dobili sugestiju da pokušamo s magarećim mlijekom. Krenuli smo u potragu za tim mlijekom. U razmišljanju šta i kako, odlučili smo da kupimo jedno magare jer imamo uvjete. To nam je bilo isplativije nego da kupujemo mlijeko sinu. Kupili smo magare. Dijete, koje su gotovo dva mjeseca bezuspješno liječili u bolnici, uspjelo je da se izliječi za šest dana magarećim mlijekom. Nevjerovatno, ali je tako bilo”, priča nam Alen Džindo.
Porodica Džindo isprva je planirala da pokloni magaricu koja im je, kako kažu, “sina spasila”, ali prijatelji i komšije s raznim zdravstvenim tegobama, koji su čuli za Tarikovo ozdravljenje, javili su im se kako bi dobili malo mlijeka, s nadom da bi i njima moglo pomoći.
“I ostala djeca počela su piti to mlijeko. Ljudi ovdje u komšiluku, prijatelji, počeli su tražiti magareće mlijeko, čisto da probaju. Ocu od mog prijatelja, koji godinama boluje od astme i koji u posljednje vrijeme nije izlazio iz kuće, također je mlijeko pomoglo. U početku smo mi to mlijeko davali besplatno kome je bilo potrebno. Nije bilo govora o ekonomiji”, kaže Alen.
Nakon velikog interesiranja ljudi, Meliha je mužu Alenu predložila da se upuste u neizvjesni poduhvat uzgoja magaraca kako bi njihovim mlijekom pomogli i drugima. Dvije godine kasnije, uspjeli su farmu proširiti, a u međuvremenu su dobili i nekoliko ždrebadi, kojima će trebati dvije godine da i sama daju ljekovito mlijeko.
“Supruga je došla na ideju da bismo mi, zapravo, mogli raditi s tim. Onda smo krenuli u nabavku, jedna po jedna, i evo sada imamo više od 15 magaradi”, dodaje Alen.
Na imanju porodice Džindo ima mnogo posla, a magarci zahtijevaju dosta pažnje.
“Ako bismo rekli da nije zahtjevno, lagali bismo sami sebe. Zahtijevaju mnogo pažnje. Neće magarci svašta da jedu. Klima je pogodna za uzgoj. Prvenstveno gledamo da pomognemo ljudima. Naravno, mlijeko ima i svoju cijenu, ali ako neko nije u mogućnosti da plati, uvijek može da dobije besplatno”, objašnjava Džindo.
Mlijeko s farme porodice Džindo pomoglo je mnogima i iz Vlasenice je otišlo širom svijeta. Reklamirati se ne moraju, kaže Alen, jer im je najbolja reklama preporuka ljudi kojima su pomogli.
“Mi još ne znamo tačno koliko koja magarica daje mlijeka jer imaju one svoje mlade koje mi ostavljamo. Mi uzmemo decilitar ili decilitar i po od jedne, ostalo sve ostavljamo magaradima. Mi otprilike sakupimo litar mlijeka dnevno. S obzirom na to da je magareće mlijeko specifično, ono se u roku od 45 minuta mora zalediti, inače se pokvari. Tako zaleđeno mlijeko svoja ljekovita svojstva ne gubi dvije godine. Preporučljiva doza jeste decilitar do dva dnevno, a lijek je prvenstveno za plućne bolesti, za kašalj, kožna oboljenja. U Ameriku smo slali mlijeko. Mislim da nema evropske zemlje gdje naše mlijeko nije otišlo. Ljudi se često jave kada im mlijeko pomogne. Mnogi su došli i posjetili nas, dovodili djecu da se igraju ovdje. Lijep je osjećaj pomoći nekome. Znam kad je moje dijete bilo bolesno, ja sam bio spreman dati sve samo da ga izliječim”, ističe Alen Džindo.
Od skromnih početaka i potrage za lijekom, porodica Džindo je s nabavkom većeg broja magaraca razvila pravi biznis od kojeg cijela porodica živi.
“Imamo u planu proširivanje kapaciteta. Proširili smo i naše imanje. Sve što smo uradili je od naših sredstava. Samo se ovim bavimo. Borimo se kako znamo i umijemo. Svi su nam dobrodošli ovdje, besplatno. Za djecu pogotovo. Sva djeca su dobrodošla. Ljubav prema životinjama je velika i zbog toga sve ovo. Naša kćerka voli životinje i ona nam daje elan da radimo još više. Mi smo u Vlasenici od 2003. godine, i od tada do danas niko se nije našao da nam ponudi neko zaposlenje. Čovjek se mora opredijeliti za nešto i raditi. Nije da nismo imali i problema. Bilo je određenih ljudi koji su nas prijavljivali komunalnoj policiji, ali to su besmislene prijave koje nisu ni uzete u razmatranje”, govori Alen.
Alenova supruga Meliha je po zanimanju hemijski laborant i kaže da joj to zanimanje dobro dođe u poslu kojim se sada bavi. U porodici Džindo svi članovi su angažirani na farmi. Djeca Amina, Emina i Hamza idu u osnovnu školu u Vlasenici, dok najstariji sin Tarik pohađa gimnaziju u Sarajevu i, kada je na raspustu, preuzima veliki dio posla. Poslije škole svi znaju šta im je obaveza i koji posao moraju uraditi.
“Mora se mnogo raditi u ovom poslu. Na nogama si 24 sata. Pored četvero djece, muža i posla, teško je imati vremena za sebe. Moj radni dan počinje u pola šest. Treba svakog jutra poraniti, pomusti magarice, nahraniti i očistiti ih. O higijeni životinja i mlijeka mora se strogo voditi računa, kao i o redovnom veterinarskom pregledu. Magarice daju malo mlijeka. Iako je njihovo mlijeko skupo, ne može se očekivati velika zarada. Ako se posao koji radiš voli, donosi priličnu zaradu i, kad znaš da liječiš druge ljude, zadovoljstvu nigdje kraja. Svaki dan ih gonimo na ispašu. Djeca pomažu koliko mogu. Spremni su uvijek da pomognu. Mi svi volimo životinje, i to je jednostavno ljubav”, kaže Meliha.
Porodica Džindo, osim magaraca, ima i druge životinje. Ovi vrijedni domaćini imaju ponije, kravu, tele, koze, pse, kokoši i kobilu.
Stav.ba, piše Adem Mehmedović
.
