Zna li iko koliko naših ljudi radi vani?
Kada bi se poredali u kolonu, dokle bi se kolona naših „ekonomskih migranata“ protegla? Od Sarajeva pa, recimo, do Klagenfurta? Ili Minhena? Još dalje?
Ljetos sam bio u Petnjici. Pili smo, Mirsad Rastoder i ja, kafu na terasi nekog lokala pored gradske džamije. To je, kažu, jedina trospratna džamija na ovom dijelu Balkana.
Ipak, nije bilo turista koji bi je obišli. Bilo je pozno ljeto i mjesto se vratilo u puž-na-morfiju ritam trajanja iz kojega će biti prodrmano tek narednog jula, kada se u zavičaj vrate petnjički gastarbajteri.
Dvije ili tri Petnjice žive u Luksemburgu i Njemačkoj, ne mogu se više sjetiti kako mi je tačno rečeno.
Isto je i u Plavu, Gusinju i Rožajama – ljudi su odlazili, ljudi odlaze. Gradske ulice napune se ljeti, kada sa zapada dođu momci sa dobrim kolima koji traže ženu.
Svadbe su ljeti najbolji biznis, to je čitava mala industrija. Saloni za vjenčanja organizuju po nekoliko proslava dnevno. Stotine, hiljade ljudi treba nahraniti, valja im negdje i prespavati. U Rožajama sam noćio u praznom hotelu koji ima tri sale za svadbe. Ljeti je sve ovo puno, rekao mi je čovjek koji je radio i kao šanker, i kao konobar, i kao recepcioner.
Dobro za snove, nikakvo za život
Isto je na Kosovu, u Srbiji, u Bosni i Hercegovini, a isto je i u Hrvatskoj. Tek što smo stvorili vjerske i nacionalne države o kojima su, je li, generacije naših predaka sanjale – u punim autobusima bježimo iz tih država. Koje su, bude tako sa državama, dobre za patriotske snove i nikakve za život.
Zna li iko koliko naši gastarbajteri šalju para kući, godišnje? Kada bi se te novčanice naslagale jedna na drugu, bi li ta gomila novca bila viša od bilo kojeg solitera u Podgorici, ili čak i u Sarajevu?
Doista – ljudi su naše najveće bogatstvo. Resurs jeftin, a obnovljiv. Ništa mi više ne proizvodimo, barem ne ništa što bi neko pristao kupiti. Ali zato pravimo djecu koju ćemo, čim stasaju za rad, izvesti. I što je najbolje – koliko god ih pošalješ, dogodine imaš još toliko. Što rekao Duško Radović: djeca su skupa, ali traju.
Napravili smo zemlje iz kojih ljudi bježe. Onda ti ljudi šalju novce natrag u zemlje iz kojih su pobjegli. Šta njihove familije čine sa tim novcem, osim što preživljavaju? Čine sve što im pamet dozvoljava da te zemlje ostanu mjesta iz kojih će se i dalje bježati. Ako su vam i sin i kćer otišli iz zemlje jer im se bližila trideseta, a posla nigdje, čak ni za nekom kasom ili za volanom, šta bi bilo prirodnije nego opet glasati za iste ljude, istu partiju, isti sistem od kojeg su vam djeca pobjegla?
Ako se vašem djetetu, koje je sa prosjekom 9,5 završilo fakultet, jednoga dana smučilo to što poslove dobijaju samo beskičmeni mediokriteti kojima obraz nije smetao da se učlane u partiju i budu ponizni kad i gdje treba (a treba uvijek, i svugdje), pa je spakovalo kofere i otišlo negdje gdje poltronstvo nije vrhovna vrijednost, šta bi bilo prirodnije nego da svojim glasom održite sistem na koji je vaše dijete pljunulo i s gađenjem ga napustilo?
Napokon, šta vas briga. Dok vam je dijete u Njemačkoj živo, vama ništa neće faliti. Vi ste skroman čovjek, ne tražite od svog čeda puno: dvjesto eura mjesečno, jedan polovan golf svakih sedam godina. Toliko ste, vala, svoje dijete zadužili.
… a oblaci su nad ovim zemljama sve gušći: opet će krvave kiše.
Četvrt vijeka kasnije, opet sve isto. Četvrt vijeka nakon najveće katastrofe u svojoj povijesti, Njemačka je bila ekonomski gigant. Četvrt vijeka po okončanju naših ratova, mi smo kolonije sa nezasitim lokalnim elitama od čije je snishodljivosti prema njihovim gospodarima veća jedino brutalnost prema njihovim podanicima – nama. Malo su ratovali, pa su malo pljačkali. Sad bi, čini se, opet malo ratovali. Onaj rat je, pokazalo se, bio tek prvi čin propasti. Bude li sutra rata opet – ni to neće biti posljednji čin.
Mir na koji smo prisiljeni
Kosovo je, čitamo, formiralo vojsku. Srbija postrojava svoju, a premijerka Brnabić veli da su sada sve mogućnosti, pa i rat, otvorene.
Hrvatska usvaja deklaraciju kojom bi da uređuje stvari u Bosni. Šta ako se Bosna, kao što hoće, ogluši na zahtjeve te deklaracije? Koliko će proći prije nego što neka budala koja nastupa kao novinar, profesor ili poslanik ne poruči kako ugroženost Hrvata u Bosni zahtjeva vojni odgovor? A koliko prije nego što neko zaključi kako samo oružje može rasplesti identitetski klinč u kojem se nalaze Srbija i Crna Gora?
U Brisel zovu balkanske lidere da ih ponovo smiruju. Iako je jasno kako je, dijelom, upravo kvarna, nedosljedna, šugava, ljigava briselska politika do ovoga i dovela. Šta je rezultat od strane zapada sponzorisane regionalne politike „suočavanja sa prošlošću i pomirenja“? Balkan koji u dvadeset godina nikada nije bio bliži novom ratu.
Naravno, moguće da krv još neće poteći ulicama i da ćemo još decenimama živjeti mir okićen stalnim prijetnjama ratom.
No, naš je mir nevoljan. To nije mir mudrosti, nego mir nužde. Mir na koji smo prisiljeni, jer nam nije dalo da se opet pokrkamo. Mir koji će, čim se „stvore uslovi“, biti okončan.
Da, ni ja za svoje dijete ne vidim drugu mogućnost nego da ide odavde, čim prije i čim dalje.
Ali kunem vam se – svom djetetu zabraniću da mi, sve i da skapavam od gladi, pošalje makar i jedan euro ili dolar.
Svoje dijete naučiću ovo.
Svaki roditelj zna, ili bi trebao znati, da nema ništa gore od nedosljedne roditeljske kazne. Ako ste dijete poslali u ćošak, nemojte ga već sljedećeg trena iz ćoška pustiti, nemojte ga cmakati i podmićivati slatkišima. Ono što nama treba jeste da nas vlastita djeca kazne. Da nas kazne pravedno i dosljedno. Da nas ostave u ovom ćošku svijeta, da režimo jedni na druge i zurimo u memljive zidove koje smo sami podigli.
Aljazeera Balkans, Piše: Andrej Nikolaidis