O čemu bih, sasvim rahat,mogao napisati koju riječ?
O Prvom Svjetskom Javnom Zločinu nad Bošnjacma 1992-1995.?
O ratnom ramazanskom somunu?
O tome da ću gdje god da odem opet naići na „ljude“?
O tome da bi sarajevski muslimani pojedinačno trebali da se smanjuju a zajedno da se povećavaju (jačaju i rastu)?
O tome da bi barem oni Bošnjaci koji se prifaćaju Allahova dž.š. užeta trebalo da halaljuju jedam drugome – da džemati izabiru ljude koji će međusobno miriti uvrijeđene?
O tome da se kulturna Evropa,ako je kulturna,mora opredijeliti za kulturu Bošnjaka jer se u Bosni i Hercegovini uništava samo bošnjačka kultura(nemaju tu nikakve tri iste strane)?
O tome da ni trenutka ne smijemo smetnuti s uma da svakog od nas koji još nismo preselili na Ahiret i sve skupa nepregledno gledaju žive oči naših šehida!
O tome da je Sarajevu skinut s vrata jedan kamen ali da bi mu mogla biti svezana nova dva!
O tome da je ispod granata nekako odjednom došao Ramazan?
O tome da već stotinu i sedamdeset godina iz Bosne odlaze najdrčniji ali da je Bosna,hvala Allahu,posijana takvim sjemenom da svaki put iznova rađa najboljima koji ostaju?
Ni o čemu ja ne mogu rahat napisati koju riječ!
Zašto?
Zato što sam siromah čovjek odvajkada-
Zato što nijednog čovjeka ničim nisam kupio ni svezao uza se.
Zato što nikoga ne lažem i ne varam;nudim koliko imam i vučem koliko mogu.
Zato što se ne vezujem uz moćna pojedinca nego uz pravdu i svoj narod.
Neka je ovo slovo bez milosti.
Neka su ove novine hladno ogledalo.
Ali sve dok će moja duša ponavljati,OVO JE BOSNA, ja ću makar žudjeti za tim da rahat i serbez napišem koju riječ!
Valjda će,ako Bog da, i taj dan jednom osvanuti!
Zato,pusti me ili da prođem ili da umrem!
Izvor:Bošnjaci o Bosni i sebi(Edicija BOŠNJACI),Stav,SA 2018.
Izbor:Kemal Mahić