Na hladnom kantaru tegom ga mjere
a mogu li da izmjere
ovaj naš duhan-našu muku,
ovaj naš slavni znoj!
Od tamne zore ljetnih jutara
do kasno doba u veceri zimske
on žedno pije tugu našu
i znoj i krv i tijelo naše
Žut-žutim cini lica blijeda
i žutu gošcu u grudima nosi.
Po rosnim jutrima,po svježim praskozorjima
nagnuti nicice nad rodna polja,
umorni-mi ga beremo
List za list kidaj,
list za listom niži,
list za listom prevrci,pritišci,
list za listom nježno,tužno redaj
i na dugom nizu kapljice znoja
i nadu sa kletvom i zeleni jad,
s tupim pogledom u ocima mutnim
po nježnom zlatnožutom lišcu
gorku bajku kletoga života
naniži,bezglasnu a tako jasnu
Pa zn aš li je?
Kad dode dan,onda se mjeri-
nema mu mjere,a u grudima dube
ne prestajuci,ne nalazeci dna
ne tuga vec kletva,a u mutnim ocima
furija
i ne želeci sama se diže
Kantar odnosi zlatno lišce,
a u grudima ljuto bjesne talasi
žute muke-žutog duhana,
žutog znoja naših ruku!
Izabrao:Kemal Mahic