Moja nekadašnja komšinica Habiba ničim se, naizgled i za neupućene, nije posebno isticala, a istodobno, ponajprije za nas koji smo je dobro poznavali, bila je posebna u svemu.
Dok gledam kroz prozor kako, nošen snažnim, ledenim vjetrom, dijagonalno sipa oštri i sitni snijeg zvani ljutac, a jednog takvog zimskog dana, kao preslikanog, ispratili smo Habibu na drugi svijet, i dok razmišljam o toj čudesno dobrohotnoj ženi koja me je beskrajno voljela i kojoj sam, kao vlastitoj majci, uzvraćao ništa manjom ljubavlju i poštovanjem, katkad pomislim, pristrano dakako, kako je ljubav cijelog svijeta obitavala u srcu te krhke, sićušne i nenametljive žene. Riječju, njena je ljubav prema svemu stvorenom bila skoro pa nestvarna.
Svake večeri i po svakakvom vremenu odnosila je i ostavljala hranu na tačno određenim mjestima, pticama, mačkama i psima lutalicama. Ponekad bi u povratku, a na užas i burno negodovanje njenog ne baš tako dobrohotnog muža, u naručju kući donosila povrijeđenog psa ili mačku. Životinju bi nahranila, pružila najnužniju pomoć i njegu, potom odnosila do veterinara, vraćala je kući, zadržavala i njegovala onoliko koliko je potrebno do potpunog oporavka, i, na koncu, puštala van.
Jednom, vraćajući se odnekud, na pločniku je ugledala mlađeg muškarca koji je nemoćno ležao, mumlao nešto i bezuspješno pokušavao pridići se. Bio je trešten pijan, ali ukusno i otmjeno odjeven. Habiba mu je prišla, postavila nekoliko pitanja na koja je dobila nesuvisle i nerazumljive odgovore, onako krhka pomogla mu da se pridigne i povela ga kući, a, nije teško pogoditi, na sveopći užas i gromoglasno negodovanje njenog muža koji joj je, prije no što će demonstrativno izjuriti iz kuće, izredao sve po spisku i priprijetio razvodom.
Habiba, pak, tome nije pridavala nikakvu pažnju. Poslužila je neznanca kiselom čorbom i kahvom, rastrijeznila ga koliko-toliko, dala mu čistu odjeću i rublje, odvela do kupatila, ostavila ga da se sam okupa ili barem pokuša okupati, jer ona to nije mogla niti htjela, a zatim je neznanog joj čovjeka dovela do kreveta i polegla kao malo, bespomoćno dijete. Umah je zaspao.
Narednog jutra, neznanac je, njegovo ime za priču nije bitno, ispričao Habibi šta mu se desilo prethodnog dana. U najkraćem: zvanično se razveo od žene koju je silno volio, ali ne i ona njega, razvod mu je preteško pao, pa je bol i tugu pokušao utopiti u alkoholu.
Tokom vremena su postali prijatelji, čak i više od toga: neznanac je u Habibi našao majčinsku figuru. A kad je Habibin muž doznao da je neznanac pravnik po zanimanju, uspješan u svom poslu i, uopće, čovjek sav na svom mjestu, prihvatio ga je i ophodio se prema njemu s uvažavanjem.
Habiba je i na mene mnogo utjecala, možda i ključno. Moj prvi pravi učitelj. Uostalom, i bila je učiteljica. Omiljena, naravno. I drukčija od ostalih nastavnika.
Sjećam se, ponekad bi u našim razgovorima parafrazirala izjavu čuvene i njoj omiljene historičarke Nade Klaić i naglašavala kako nikad nije učenika pitala ono što on ne zna, nego je provjeravala njegovo znanje, a budući da sam se u to vrijeme i ja spremao za nastavnički poziv, zdušno mi je, čak imperativno, sugerirala takav pedagoški pristup, prema njenom mišljenju, jedino valjan i učinkovit.
Habibe odavno nema, a sve je manje i onih koji su je dobro poznavali. Katkad posjetim njen mezar, uz Bajram obavezno. I dok gledam u njen nišan, ispran kišama i snijegom, uvijek se sjetim zapisa s jednog stećka, gnomske sentence zapravo: “Nikada mnogo ne imah, nikada ništa ne nesta, a dijelih.”
Šteta što isto to ne stoji na nišanu dobre Habibe. Jer, njen je život bio upravo takav: dijelila je i pomagala, tiho, nenametljivo, uradila ogroman posao, i još tiše otišla.
Ne može to svako. Samo odabrani. A Habiba je bila jedna od takvih.
Bog ti dao vječni rahmet, majko Habiba!
Stav.ba, pise: Sadik Ibrahimovic