Ne igrajte se automobilskim registracijama po “razrovanim” balkanskim cestama, jer, lako bi se moglo dogoditi da vam naprosto, na račun “starih simpatija” i repova koji se vuku još iz bratsko-jedinstvenih šlatanja, razbiju auto. Zato treba biti posvema dosjetljiv i promućuran kao narodni heroj iz 2. svjetskog rata kome još uvijek nije srušen spomenik. Doduše, u Sarajevu, gdje često boravim, nikada mi nitko nije oštetio auto zagrebačkih registracija. Ipak, jednom prilikom prišao mi je jedan gorostasni Sarajlija i rekao: “Da nisi moj, razvalio bih ti auto!” A čiji bih to trebao biti, zaboga? Pitao sam se i umah shvatih: Moraš biti oprezan pri odavanju laboratorijskog nalaza krvne grupe. Inače, ode šajba, brisač ili retrovizor.
“Moj, Hrvat, dakako, inače razbijam. Sredio sam već nekoliko ‘stranih’.” No, radio je to onima koji su, upravo kao i ja, nepropisno parkirali pred ulazom u njegovu zgradu. Mene je spasila zagrebačka registracija. Jednom drugom prilikom, ovaj put u Zenici, nakon prijateljskog sportskog susreta BiH i Hrvatske, netko mi je “prijateljski” razbio staklo na zadnjem sjedištu – zasigurno misleći da sam hrvatski navijač. No, to je već poznata europska sportska strategija: ”Vi nama gol, a mi vama auspuh u čvor”. I treba zbog toga biti zahvalan – bolje čvor na autu, nego čvoruga na glavi!
Istočna i zapadna ojkanja i jodlanja
Nedugo nakon ženidbe, supruga i ja krenusmo na more, zajedno s mojim roditeljima – preko BiH. Kad smo pristigli u Mostar, parkirali smo auto zagrebačkih registracija u blizini Staroga mosta. “Mislim da je ovo istočna strana, izvadi ‘Behar’, onaj na kojem je Kur'an na naslovnici!”, reče moj stari. I napravih tako – na vidljivo mjesto stavio sam bošnjački časopis za kulturu “Behar”. Osim toga, kada ste već na “bošnjačkoj istočnoj” strani, ako nemate “Behar”, dobro je na zadnje sjedište istaknuti Islamske novine “Preporod”, ko’ fol, prekriti upravljačku konzolu da je štiti od jakog hercegovačkog sunca.
Tada nitko neće posumnjati da ste sa zapadne strane. No, kada ste na zapadnoj, hrvatskoj “strani”, najbolje je na zadnje sjedište staviti bosansko izdanje “Večernjeg lista” s naslovnicom na kojoj kardinal Puljić poručuje: “Novi egzodus – Hrvati u BiH će nestati ako nešto ne učinimo”. Ako ste zaista prefrigani, a put vas odvede u Široki Brijeg, možete kupiti katoličke novine “Glas koncila” i na isti način kao s Islamskim novinama “Preporod” štiti se od sunca i onih koji zbog međuetničke napetosti razbijaju vjetrobrane. Možda vam ipak neki ljubopitljivi Mate priđe, plati kahvu, a vi halalite i njemu uzvratite kavom.
Ako ulazite u područje Republike Srpske, također možete očekivati da će zagrebačka registracija rezultirati izljevima neočekivanih animoziteta. Mi smo, primjerice, na putu iz Mostara za Trebinje, kupili “Nezavisne novine” koje izlaze u Banja Luci, a na naslovnici se nalazio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik uz udarni naslov: “Učinit ćemo sve da načelnik Srebrenice bude Srbin”. Nismo ipak išli tako daleko da na trebinjskom kiosku izaberemo jednu od četiri izložene biografije Draže Mihajlovića. To bi bilo isuviše tragično i onespokojavajuće. Međutim, trebalo bi biti manje važno što ste i tko ste, kako se nacionalno ili vjerski izjašnjavate i osjećate … važno je zaštiti vjetrobran automobila kojeg ste na jedvite jade kupili na kredit, a čija registracija iznenada postaje vaš identitet. U čitavoj regiji odvija se sličan igrokaz, a sasvim slučajno u ovom tekstu je riječ o zagrebačkim registracijama. Ne treba zaboraviti ni putovanje sa srpskim registracijama po Hrvatskoj, ili obrnuto, u svim mogućim smjerovima.
Ne vole baš neki Slovenci Hrvate ili Srbe, to jest braću s juga s navikom ojkanja, a neki Hrvati možda baš ne vole alpsku bratiju s navikom jodlanja. Neki Crnogorci s naglim rastom u visinu ne vole Srbe s naglim rastom u širinu i obrnuto – a ako ne stradavaju sela, gradovi i u njima ljudske glave – eto, stradavaju automobili. Kada odlazite na put, umjesto da kupujete etno suvenire, kupujte novine dotične zemlje i pametno ih mijenjajte zavisno od toga gdje trenutno obitavate. I nemojte se osjećati krivim zbog toga, nema tu grižnje savjesti – to se zove free lance novinarstvo.
Otjerati Torcidu preko Drine
E, sad, naš je automobil prošao kroz BiH neoštećen, s punim gepekom raznih novina i slavodobitno, s oduškom, ušao u Hrvatsku. “Napokon više ne moramo brinuti hoće li nam netko ‘srediti’ auto!”, sretno je zaključila moja majka. Lipo smo se vozili po Lijepoj našoj sve do Pakoštana, gdje smo uplatili ljetovanje. Sretni da smo se riješili komplicirane međuetničke mimikrije u BiH i sigurni za auto, stari i ja smo se kupali na lijepo uređenoj pakoštanskoj plaži, a majka i moja supruga ispijale su limunadu. Tada smo čuli neki lom i navijačke povike: “Torcida, Torcida, živi vičnoooooo … ” Pored polupanog automobila, koji je preživio BiH, ali ne i Hrvatsku, naišli smo na grupu mladića koji su sprejom ispisivali “ZG=BG White boys Hajduk”. Ovdje se tekst zamrzava jer nije lijepo u medijima promovirati nasilje. Uglavnom, stari i ja smo obranili automobil sa zagrebačkim registracijama i otjerali Torcidu preko Drine.
Poslije je uslijedilo plakanje moje majke: “Joj, kako ćemo to platit, nemamo kasko, joj, a zašto su to učinili?” E, to će nam možda opisati neki politolog, možda sociolog, koji je ipak doktorirao kliničku psihijatriju, ali je još uvijek nezaposlen. Zar je moguće, nakon svega, da su netrpeljivosti dio našeg zajedničkog folklora. Neka vrst balkanske Femme fatale koja nas zavodi svojim palucavim zmijskim jezikom. Važno je projicirati svoju identitetarnu pripadnost na prvom dostupnom Bošnjaku, Hrvatu, Srbinu, Splićaninu, Zagrepčaninu, Beograđaninu, Sarajliji, Mostarcu … Naposljetku, postavlja se pitanje: Kako uza sve registrirane i pritom posvađane balkanske automobilske tablice – naprosto voljeti “neregistrirana” čovjeka. Eto, kako – baš kao što s lakoćom volimo svoje kućne ljubimce. Na takve smo usporedbe spali.
Vie ste zagubeni vo ova zemja
I tako je to bilo. Ubrzo je pristigla hrvatska policija koja je marljivo napravila uviđaj i predala nam zapisnik s popisom uništenih dijelova automobila. “A ‘ko vam je kriv, i ča ću vam ja!”, reče jedan od ljubaznih policajaca. “Tko će mlade beštije sad po rivi vatat. Tribalo je znati ‘ko ovdi zapravo kaštigal Kako ne znate, mili moji, da Zagrepčani koji krenu ovdi litovati ovise na auto sliku našeg Ante!”
“A kojeg Ante?”, znatiželjno priupita moj iznervirani stari.
“A, Gospe ti, pa valjda generala Ante Gotovine, šjor Begović!”, odgovori policajac sliježući ramenima.
E, tu smo se zeznuli. Trebali smo ipak na zadnju šajbu nalijepiti sliku haškog osuđenika, hrvatskog generala i heroja Ante Gotovine koji je rodom iz Pakoštana.
Na putu kući u Zagreb razvila se žučna obiteljska svađa oko toga gdje ćemo ljetovati sljedeće godine. Svađa je tekla ovim slijedom: prvo smo supruga i ja bračno istupili protiv mojih roditelja, zatim su moja žena i moja majka zauzele ženski stav koji je bio protivan muškom mišljenju mene i mojega oca, zatim je otac rekao nešto protiv majke pa smo svi graknuli na njega, netko je potom rekao da sam ja za sve kriv pa me je moja majka majčinski uzela u zaštitu, onda je moja žena zajedljivo rekla da sam mamin sin, a otac se, ponosno isprsivši, pobunio da sam ja vazda bio tatin sin, a na koncu smo se skoro sudarili s kamionom koji je prevozio makedonske crvene paprike – roge … Vozač je naglo prikočio te se snažno proderao: “Vie ste zagubeni vo ova zemja!”
Moja je supruga tad predložila spasonosno rješenje: “Sljedeće godine svi zajedno, zajedno s autom, idemo u Haag na ljetovanje!”