Ovaj intermezzo koji traje od 30.aprila 2019. do dana ukopa našeg Faje(06.05.2019),u dalekoj Danskoj,najbolje pokazuje šta je život,životni vijek i filozofija života.Već su svi pripremljeni za oproštaj i predhodnih dana naš Faja je prešao u sjećanje koje će potrajati do dana naših odlazaka na „bolji svijet“.
Upotrebljavam sintagmu „naš“ Faja.To upotrebljavam kada želim da istaknem blisku osobu,njegovo djelo koje je bilo vrijedno za sve nas bez obzira na nacionalnost,vjeroispovijest ili neko drugo životno opredjeljenje.Dakle,riječ „naš“ zavrjeđuju najbolji među nama i treba je veoma obazrivo koristiti.
U „prepoznavanju vremena“,živeći na „periferiji periferije“,“pušteni niz vodu“,kao i svaka druga sirotinja,upoznao sam našeg Faju,još u doba igranja za NK „Sloga“-Ljubuški.Po zamisli trenera,Faja je igrao lijevog beka ili lijevog halfa,što i sada „vidim sa istočnih tribina“ starog igrališta NK“Sloga“.Faja je bio beskompromisan i oštar u odbrani „gola“ Sloge.Ako bi ga neko krilo protivničkog tima u brzini „prešao“,jer je bio brži,“jadna mu majka“ kada bi ga Faja sustigao.A Faja je samo „branio“ boje NK „Sloge“,boje našeg Ljubuškog,boje svoga „čoka“(prezimena).
U drugoj fazi našeg poznanstva,pamtim kada se naš Faja zaposlio u Elektro-Hercegovini-Ljubuški.Dočekali su ga:Vahdo Delalić,Nađib Češko,Salko Hrnjičević,Džemil Nevesinjac,Franjo Čolak,Milan Milas,Juko,Ahmo Lalić,Ćazim Handžar,direktor Karamatić i drugi…U ovom periodu nakon lagodnijeg života života,direktor Karamatić je bio „raja“ sa električarima,a u isto vrijem vrlo strog kada je trebalo upozoriti da rad sa „strujom“ ne trpi nikakve javašluke i nedisciplinu pa je „opomenuo“ našeg Faju,što se pokazalo sudbonosno da Faja doživi 80 godina.
U trećoj fazi našeg poznanstva Faja,Tonćo-Ante Biuk,Rogić Slobodan-Bodo i autor su provodili svoje vrijeme na tombolama,utakmicama,kafanama i mehanama.U tom druženju Faja bi pokazivao svoj „glumački talent“ u imitiranju poznatih osoba i naših sugrađana.Vrijeme je prolazilo brzo,a bilo je „garnirano“ onim što je bilo na stolu ispred nas.Mi koji smo bili mlađi od Faje bili smo na arhipelazima mladosti,snova,ideala.Bili smo mentalno „krvni“,ali još „zeleni“ za životne procese i dostignuća.Ponekad bi „neko tiho ulicom pjevuši“ se čuo „hor sevdalinki“.
Građanski nogomet,građanska pjesma,građanska svijest!
Prevladale su „male važne stvari“ i Fajina ženidba.
Kako nauka tvrdi „da svakih sedam godina promijenimo sve molekule u tijelu“pa onaj nije više onaj,tako smo sve manje viđali Faju,a opće okolnosti „krvi i gliba“ su odvele našeg Faju sa porodicom u Dansku.
Ostali su zapamćeni Behaija,pekara do sudske bašče,Hajrudin,Bahra i Fahrudin.
Neka ove riječi budu „mali znak velike Kemine ljubavi“ prema „jednom od nas“,našem Faji Delaliću.
Ako je vrije ukopa i početak Ramazana isti dan,onda Faja ide u džennet,što mu mi,koji smo ga voljeli,ovako mali i sitni,ali veliki u želji da se to ostvari našem Faji.
Da ne zaboravim:Jednom zgodom Faja je govorio o svom kolegi,rekavši da mu je on kazao:“Faja,znao sam ja i tvog „harametli“ oca“.
Neka ostane zapisano!
Kemal Mahić
Madžid Abaza – Ko upita selamimo
S dunjaluka ić’ počesmo
Ko ostaje selamimo
Ko nam hair dovu čini
od srca ga selamimo.
Edžel nas je oslabio
Usta nam je otvorio
Za nas bolne dok ležimo
Ko upita selamimo.
Griješnim sallu mi učimo
Našem dostu polazimo
A dženaze klanjačima
Selam miraz ostavimo.
Derviš Junuz govorio
Potokom je suze lio
A sve znane i neznane
Što ostaju selamimo.