Ljubuški je dobio status grada. Pripreme za pokretanje postupka trajale su razmjerno dugo i bile su temeljite.
Za to je napravljen poseban elaborat na oko 30 stranica s prilogom većeg broja karata, na kojem su radili stručnjaci iz različitih područja: arheolog Mirko Rašić, profesori povijesti Leo Mandić i Drago Grgić, povjesničar fra Robert Jolić, ljubuški imam Šemso Germić, Božo Skoko i dr. Pravno uporište za pokretanje postupka proglašenja općinski čelnici nalaze u čl. 5. Zakona o načelima lokalne samouprave u FBiH, u kojem stoji da se gradom može proglasiti i općina od posebnog povijesnog i kulturnog značaja.
Utjecaj Ljubuškog
Sama promjena statusa značila bi izraz poštovanja prema stoljetnom i aktualnom kulturno-povijesnom statusu Ljubuškog, omogućavanje zaštite njegove baštine, vrednota, potencijala, jačanje njegova društvenog statusa te političkog i gospodarskog utjecaja u okruženju
– kaže načelnik Nevenko Barbarić.
Želju da dobije položaj grada Ljubuški u prvom redu zasniva na iznimno bogatoj kulturno-povijesnoj baštini koja je podrobno predstavljena u elaboratu. U njemu, među ostalim, stoji da je Ljubuški već stoljećima gospodarsko, političko, kulturno i vjersko središte tog dijela BiH, da je, prema podacima Arheološkoga leksikona BiH, na širem području Ljubuškog registrirano, locirano i opisano oko 120 arheoloških nalazišta koja svjedoče o razvijenom životu na prostoru općine, od neolitika do kasnog srednjeg vijeka.
U vrijeme Rimskog Carstva Ljubuški je bio važno odredište i prometno čvorište na strateški važnom prometnom pravcu Narona – Salona, a tu je bio smješten i strateški važan vojni logor Bigeste te naselje veterana.
Utemeljitelj Hercegovine herceg Stjepan Kosača odabrao je Ljubuški za sjedište regije te sagradio tvrđavu na brdu Buturovica iznad današnjeg grada, koja je 2003. proglašena nacionalnim spomenikom, čime je Ljubuški trajno pozicionirao kao važno povijesno i kulturno sjedište.
Ljubuški je 1718. proglašen sjedištem kadije, što mu je omogućilo daljnji razvoj. Početkom 18. stoljeća utemeljena je i kapetanija, koja je imala više od dvije stotine vojnika. Okupacijom BiH od Austro-Ugarske 1878. u Ljubuškom je zadržana stara uprava te je Ljubuški proglašen sjedištem kotara, koji je obuhvaćao današnje općine Ljubuški, Grude, Posušje i Čapljinu. U vrijeme austrougarske vladavine (1878. – 1918.) došlo je do urbanističkog, gospodarskog, upravnog i kulturnog preporoda općine, a to nasljeđe se baštini i čuva i danas. U Ljubuškom je 1884. utemeljen, po uzoru na vodeće europske muzeje, Franjevački muzej na Humcu, kao najstariji u BiH. Pet godina poslije otvoren je Zemaljski muzej u Sarajevu.
Vrata prema EU
Na području općine Ljubuški je brojna kulturno-povijesna baština koja pripada nacionalnoj ili svjetskoj: Kula herceg Stjepana, rimski vojni logor na Gračinama, oba lokaliteta su 2003. proglašena nacionalnim spomenikom BiH, zatim srednjovjekovna nekropola stećaka Dilić – Bijača, koja je na listi UNESCO-ove svjetske baštine 2017. i nacionalni spomenik BiH od 2010., džamija Nesuh-age Vučjakovića, smještena u podgrađu Kule herceg Stjepana, nacionalni spomenik BiH od 2003., Lalića kula na Mostarskim Vratima, nacionalni spomenik BiH od 2010. U sklopu Franjevačkog samostana na Humcu, gdje se nalazi muzej s bogatim fundusom, posebice iz antičkog razdoblja, nalazi se jedna od bogatijih knjižnica na području BiH s fundusom većim od 20.000 naslova od 16. do 19. stoljeća, iz gotovo svih područja društvenih i prirodnih znanosti, uključujući i neke raritete, te galerija posvećena majci s više od 250 vrhunskih umjetničkih djela, uglavnom suvremene umjetnosti iz cijelog svijeta. Zahvaljujući položaju uz granicu s Dalmacijom, Ljubuški predstavlja jedna od glavnih bh. vrata u EU te se razvija u jedno od vodećih gospodarskih i turističkih središta ovog dijela BiH.
Ljubuski.net