Sahrana preminulog Đanija Vukovića obaviće se u subotu 14.09.2019 u 17.30 sati na gradskom groblju Laniština u Pločama.
“Kad mi život smota ‘idro i kad bacin zadnje sidro veza’ će me moja cima u mistu di mora ima”
Đani
Smrt uvijek prerano dođe. Ali kada dođe u tridestoj godini i otrgne nam voljeno biće, raspadamo se, boli i misao o spoznaji da je istina, boli svaka uspomena kao nožem ispisana po duši, po srcu.
Bojo me je nazvao jučer plačući rekao – majko moja javljaju Đani je poginuo. Bila sam u šoku. ‘Dvojica hrvatskih pomoraca poginula su na brodu Atlantske plovidbe AP Dubrava, na kojem je jučer kasno poslijepodne došlo do nesretnog slučaja, tijekom plovidbe južnim Atlantikom’, javili su mediji.
Bdjeli smo i nadali se da nije istina, javit će sigurno da je neka greška.
Ali nije bila. Nije bila.
Đani je odrastao s nama, s mojom djecom, bio dio naše familije. Voljeli smo ga beskrajno, radovali se svakom dolasku iz Ploča, čim bi izašao iz auta kad bi s roditeljima dolazio kod nene, odmah bi dotrčao kod nas. Duša čista i voljena. Neopisive dobrote. Neopisive. Volio je sve ljude, nikad ih nije dijelio, trčao bi pomoći čim bi vidio neku muku, nije ga trebalo zvati. Dobri, dobri naš.
Đani je sin naše komšinice i prijateljice Medihe Arzenkine, Ljubušanke i Sinajka, Splićanina, koji je isto bio oficir na brodu, upoznali su se na radnoj akciji, zavoljeli, vjenčali i živjeli u Pločama. Imaju i kćerku Ines.
Đani je po završetku fakulteta kao i mnogi Dalmatinci krenuo morem. Pretprošle godine oženio se Veselom a lani dobili sina Franka. Razdvajali se samo u danima Đanijevih plovidbi po dalekim morima. Sinoć u rukama majkinim – gledam Franka isti Đani kad je bio mali. Boli i pogled na to drago lice koje se čudi ljudima po kući i uplakanoj majci. Nikad mu nije teže pala plovidba nego ova, rekao je Boji kad je polazio. Nedostajali su mu sin i supruga, planirao je samo ovaj put i gotovo, počet će nešto raditi na kopnu da može više biti sa obitelji. Trebao se vratiti prije mjesec dana i nešto se iskompliciralo i morao je ostati duže. Javio se Boji 13.7. ‘još petnaest dana i eto me, vidimo se uskoro.’ Kad se dogodila tragedija s otrovnim plinovima, Đani je bio u nesvjesti ali je disao poslijepodne i sve do tri sata iza ponoći. Kapetan je javljao roditeljima da očekuju helikopter koji će ih prebaciti do najbliže bolnice u luci Tubaro u Brazilu od koje su bili udaljeni 150 nautičkih milja. Nudili su i 50 000 $ samo da što prije dođu, ali avaj. Nisu došli. U tri sata Đani je prestao disati. Dobri, dobri naš. Dobri naš.
S djecom sam sinoć otišla zagrliti Medihu, Sinajka, Ines, Veselu i Franka. Može li ih iko utješiti? Očaj, tuga, nevjerica i suze, suze, samo suze…i njegov dragi lik pred očima….Da ga je naša ljubav mogla spasiti danas bi bio živ jer svi smo ga voljeli. Svi smo ga voljeli. Ali nije. Sve priče o anđelima malo su. Nema utjehe. Nema utjehe.
