Bio čovjek po imenu Kilab b.Farig.Imao je stado koje je čuvao,ali jednog dana lav napadne stado,dok ga je Kilab branio.
Onda lav nasrne na Kilaba,skočivši na njega udari ga svojim kandžama,ovaj pade na zemlju,a lav iznad njega.
I dok je bio u takvoj situaciji,prođoše pored njega dva čovjeka,jedan se zvao Hanabir b.Murre,rođak Kilaba,a drugi se zvao Havšeb.
Killab zatraži od njih da mu pomognu.
Međutim rođak ga napusti dok Havšeb odluči da mu pomogne.
Lav odmah nasrne na njega a ovaj izvuče sablju iz korica i ubi ga,a Kilab skoči,govoreći:Havšeb,ti si mi odani prijatelj i rod si mi prije nego li Hanabir.
Potom je otišao u svoje pleme i obavijestio ih o onome šta se desilo.
Nakon što je Kilab umro,Hanabir i Havšeb se počeše prepirati pred Hanabisom,starješinom plemena,o Kilabovoj ostavštini.
Havšeb reče Hanabiru:
-Ja sam mu bliski prijatelj i rod,ti si ga izdao,ja sam mu pomagao.Ti si ga napustio,a ja sam ga pazio.Ti si se oglušio na njegov vapaj,a ja sam mu priskočio u pomoć.
Pošto se prisutni uvjeriše u sve što je rečeno,Hanabis uzviknu:
-Rođak je onaj ko te pazi.
Ostavština je dodijeljena Havšebu.Tako je nastala i poslovica.
Izvor:Velid Nasif:“Najpoznatije arapske poslovice“;SA 2013.