Kamenica. Nekada selo sa dvije hiljade stanovnika na 20-tak kilometara od Zvornika, danas je mjesto u kojem svoje živote nastoji obnoviti 1.500 povratnika, koji su preživjeli stravične zločine u bh. entitetu Republika Srpska (RS). No, i 18 godina nakon kraja rata u Bosni i Hercegovini, ovi ljudi su žrtve diskriminacije lokalnih vlasti.
“Dolina masovnih grobnica”, kako mještani nazivaju Kamenicu, suočava se i danas, 18 godina nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, s novim vidom ”hladnog rata” koji nikako da se završi.
Nekada se, pričaju, razračunavalo oružjem, a danas se ”ratuje olovkom”. Vlasti RS, vele, udaraju na obrazovanje djece bošnjačke nacionalnosti. Diskriminiraju ih i primoravaju da se osjećaju nepoželjnim na svojoj djedovini.
Porazno je da u drugoj deceniji 21. stoljeća čak i različiti autobusi prevoze djecu bošnjačke, odnosno srpske nacionalnosti. Jedan autobus vozi isključivo srpsku djecu! Tim autobusom ne mogu se voziti đaci bošnjačke nacionalnosti. Kamenica je mjesto u kojem živi aparthejd, i sve to gotovo u srcu Evrope.
Ostavljajući iza sebe bh. prijestolnicu, Sarajevo, a u njoj djecu i roditelje iz Konjević Polja, koji se, također, pred OHR-om već sedmicama bore za uvođenje nacionalne grupe predmeta u škole u RS, ekipa agencije Anadolija uputila se u manji bh. entitet, tačnije u Kamenicu.
Ekipu Anadolije na ulazu dočekuju ipak nasmijana lica povratnika Bošnjaka, ali i spomen-ploče s ispisanim brojkama. 200, 506, 84… To je broj ekshumiranih tijela Bošnjaka iz Srebrenice.
Na desetinama mjesta su obilježja masovnih grobnica. Mještani nam pričaju da su kosti pronalazili posvuda. Jedan mještanin je nedavno kopao septičku jamu i, također, pronašao posmrtne ostatke jedne osobe.
Sve bi to, kažu, možda bilo podnošljivo da se lokalne vlasti prema njima odnose ”kao prema ljudima” i da im svakodnevno ne šalju poruke kako nije slučajno do su 1992. godine protjerani s ovih područja. Da imaju minimum građanskih prava, mira…
Ponajprije traže poštivanje prava na obrazovanje, ista onakva prava koja uživaju žitelji srpske nacionalnosti i njihova djeca.
Oni imaju mnoštvo problema, kako kažu, ali posljednja dešavanja, uključujući i tačnije otpuštanje dva učitelja bošnjačke nacionalnosti u područnoj školi u Kamenici, koju pohađaju samo djeca bošnjačke nacionalnosti, prelilo je čašu.
Član Savjeta roditelja Safet Rizvić u razgovoru za Anadoliju otkriva mnoštvo problema sa kojima se stanovnici Kamenice svakodnevno susreću. Posrijedi je, kako kaže, klasičan vid diskriminacije.
“Kod nas nije jedan problem. Imamo gomilu problema, koji se gomilaju kako smo se vratili u Kamenicu”, počeo je Safet priču o problemima Bošnjaka, koji su nakon rat,a ipak, odlučili vratiti se na svoja ognjišta i ponovo početi život, te nastavlja:
“Naša djeca nemaju osnovne uvjete za pohađanje nastave. Mi, otkako smo se vratili, nemamo riješeno pitanje snabdijevanja vodom. Naša djeca nemaju pitku vodu u školi. Djeca koriste primitivne, poljske toalete, kojima prijeti urušavanje”.
Jedan od najvećih problema, kako kaže Safet, jeste prijevoz djece koja idu u centralnu Osnovnu školu “Jovan Cvijić” u Drinjači, gdje njihova djeca pohađaju školu od šestog do devetog razreda, a u kojoj nema nacionalne grupe predmeta.
“Djeca koriste tri prijevozna sredstva. Presjedaju iz jednog autobusa u drugi, i to je slučaj samo s djecom bošnjačke nacionalnosti. Jer, djeca srpske nacionalnosti, koja idu u istu tu školu i žive u Kamenici, putuju drugim autobusom i idu direktno od škole do kuće, bez mijenjanja autobusa. Bošnjaci u ovom mjestu potpuno diskriminirani i da se tretiraju kao građani drugog reda”, rekao je Safet.
Oronuli poljski toaleti i grafiti na porušenoj zgradi tik do škole, prizor su koji je ekipa Anadolije zatekla tokom posjete područnoj školi.
“Ministarstvo, kao ni Opština Zvornik, do sada u ovu školu nisu uložili ni pfening. Sve što je do sada urađeno, uradili su roditelji djece. Više puta smo se obraćali načelniku opštine, nadležnom ministarstvu. Oni nas jednostavno ignorišu, ne žele ni da razgovaraju s nama”, pojasnio je Safet.
U područnoj školi u Kamenici postoji nacionalna grupa predmeta. No, nastavu izvode učitelji srpske nacionalnosti, koji pričaju srpski jezik, i to ekavicom. To je za roditelje neprihvatljivo. Ne zato što ne podnese ljude sprske nacionalnosti, već samo iz razloga što žele da njihova djeca uče maternji jezik, onakav kako se on stoljećima govori u Bosni.
“Mi imamo nacionalnu grupu predmeta, ali naša djeca, nijedno dijete, nije završilo pet razreda s istim učiteljem. Trenutni problem je što su otpuštene dvije učiteljice bošnjačke nacionalnosti, a primljena dva učitelja srpske nacionalnosti. Pošalju nam učitelja koji ignoriše mene kao roditelja. Kako će takav učitelj učiti moje dijete”, pita se Safet, ljut na cjelokupan sistem vlasti u BiH.
U područnoj školi u Kamenici nastavu pohađa 40 učenika bošnjačke nacionalnosti. A roditelji jedino traže učitelje bošnjačke nacionalnosti i osnovne uvjete za rad.
”Nemamo ništa ni protiv koga, ali valjda bi nastavu trebali izvoditi učitelji bošnjačke nacionalnosti, koji govore bosanski jezik, a ne učitelji koji govore srpski jezik i to ekavicom”, smatra on.
Sead dodaje da problem postoji i u školi u Drinjači, gdje nastavu pohađa isti broj Bošnjačke i srpske djece, a predaje samo jedan nastavnik Bošnjak.
Kako kaže, najteže im, ipak, pada neodgovoran odnos Bošnjaka u vlasti prema njima.
“Mislim na ljude koji su u institucijama vlasti, kako na lokalnom, republičkom tako i državnom nivou. Ovi na državnom nivou se bave pitanjima kao što su ”Sejdić i Finci”. A puna BiH je ”Sejdića i Fincija”. Ljudska prava svih povratnika, kako Bošnjaka u RS-u tako i Srba u Federaciju, su mnogo teža nego što je pitanje Sejdić-Finci”, poručio je Sead.
Djeca uče sama
Roditelj dvoje djece Mehdin Mehmedović kazao je za Anadoliju da, ukoliko se ništa ne riješi, njegov sin Nurija, učenik četvrtog razreda, neće ići u školu.
Prema njegovim riječima, jedini zaposleni u centralnoj školi u Drinjači bio je ložač, koji je premješten sada u područnu školu u Kamenicu.
“Djeca presjedaju tri puta, i to čak na rizičnim mjestima, gdje djeca pretrčavaju ulicu, ali sva sreća do sada se nijednom nije ništa dogodilo. Ide zima, a tada prevoz znaju čekati i po sat vremena”, pojasnio je Mehdin.
Mehdinov sin Nurija ističe da mu škola mnogo nedostaje, a sada vrijeme provodi učeći sam kod kuće.
Povratnici u Kamenicu, složni su i planiraju istrajati u traženju svojih prava i prava njihove djece.
Zekerijah Bajrić govori da djeca u područnoj školi u Kamenici nemaju kvalitetno obrazovanje, jer učitelji srpske nacionalnosti nemaju namjeru da djecu bošnjačke nacionalnosti poduče nekim važnim stvarima.
Njegov sin Said rekao je da mu škola mnogo nedostaje, ali da sada sa bivšim prosvjetnim radnikom uči kod kuće.
Nedostaje im škola
Majka i članica Savjeta roditelja Fadila Mehmedović pojasnila je da njena kćerka Ajla već četvrtu sedmicu ne ide u školu.
“U školu ne ide zbog otpuštanja bošnjačkih nastavnika i zapošljavanja nastavnog kadra druge nacionalnosti, a u školu idu samo bošnjačka djeca”, kazala je Fadila i dodala da je “to samo problem koji je prelio čašu jer ima i drugih problema”.
“Problem je što u školi nema vode, nema osnovnih uvjeta na osnovu kojih škola može funkcionirati”, istakla je Fadila.
Učenica petog razreda spomenute škole, djevojčica Ajla, kako kaže, živi pet metara od škole, ali vrijeme provodi u kući, učeći sama.
“Škola mi nedostaje, a sada čitam i učim kod kuće. Nadam se da će problem biti riješen”, kazala je Ajla.
Dolaze u Srajevo
Roditelji poručuju da i oni sutra dolaze u Sarajevo, tražiti svoja prava.
Kako kažu, ovo više nije samo problem njih iz Kamenice, roditelja iz Konjević Polja ili iz Kotor Varoši, ovo je postao opšti problem svih Bošnjaka u Republici Srpskoj (RS).
“Ovo je problem našeg opstanka ovdje. Žalosno je da mi na ovakav način, i u ovakvim uslovima tražimo prava naše djece”, poručuju roditelji.
(Anadolija)