Nekada davno u jednoj zemlji živjela je jedna mala Cvrkut – ptica. Nije ona imala prijatelja. Već od svog prvog ptičijeg leta kasnila je za ostalom braćom i sestrama sa letom u nebeske visine. Bila je drugačija od ostalih ptica. Često bi kupila ostatke što bi ljudi prosuli iz svojih kuhinjskih krpa nakon jela. Neki su je smatrali previše neopreznom prema ljudima, posebno prema djeci koja su često male vrapce nalazili za mete svojih praćki ili nespretnih zamki za ptice.
Taj dan je bila posebno gladna. Doletjela je pred jednu lijepo uređenu kuču u prirodi. Usplahireno je udarala krilima sklanjajući se od pogleda djevojke koja je upravo izašla iz kuće.
Začula je ljudski glas.
– Esselamu alejkum, cvrk, cvrk, kako si ti lijepa ptica, hajde dođi.
Neobična djevojka je nešto govorila, makar je to mogla primjetiti po micanju njenih usta. Iz nekog čudnog razloga Cvrkut ptica priđe bliže.
– Jesi li gladna? opet primjeti govor i zvuk koji nije bio poj ptice, ali ipak nekako blizak i drag.
Djevojka je ušla u kuću i vratila se sa nekoliko mrvica hljeba koje je polahko ostavila u ćošak lijepo uređene avlijice, opasane voćnjakom.
Cvrkut – ptica priđe, i oprezno, kao da krade uze prvu mrvicu hljeba i pobježe na stablo kivija koje je domaćin već odavno posadio.
– Jedi, ne boj se, cvrk, cvrk, rekla je djevojka.
Mogu uvijek pobjeći od nje ako želi da mi naudi, dok je u kljunu držala besplatni komad hrane, pomisli mala Cvrkut ptica.
Vrijeme je prolazilo i između njih dvoje se razvilo pravo prijateljstvo.
Djevojka bi svako jutro ustajala i ponijela malo hrane: Cvrk, cvrk, hajde dođi da jedeš.
Malena ptičica bi se pojavila kao iz nevidljivog svijeta. I svaki put bi njena ljudska prijateljica prvo rekla; „Esselamu alejkum, cvrk, cvrk, kako si mi samo lijepa i draga. Evo jedi!
Cvrkut – ptica je prihvatila prijateljstvo. Sa povjerenjem, i uvijek u isto vrijeme dolazila svojoj hraniteljici.
Prijateljstvo i ljubav koju je djevojka osjećala se nije moglo uporediti sa bilo čime na ovome svijetu. Malehna ptica, inače divlja životinja je svoje malo hrabro srce kao na dlanu dala milostivoj djevojci.
Jedno jutro, prije izlaska Sunca djevojka je čula neko kuckanje na prozor. Pogledala je – to je bila njena Cvrkut – ptica. Ona bi hitro ustajala i obavljala sabah-namaz. Poslije bi ponovila svoj ritual hranjenja ptice: Esselamu alejkum, evo mene, hajde jedi, cvrk, cvrk. Siva ptičica je prihvatala hranu i bez ikakvog straha dopuštala da djevojka priđe bliže, skoro nadohvat ruke.
Ali nisu svi prihvatali to njeno neobično prijateljstvo. Na kraju, zar je obično pticu iz divljine pripitomiti do te mjere da je slobodna jesti iz ruke? Cvrkut – ptica bi često dolazila i na šteku od vrata kuće u kojoj je stanovala ljubazna djevojka. Često bi zbog tog neobičnog mjesta gdje je ptica čekala hranu djevojka trpila kritike: „jesi li vidjela šta je uradila tvoja ptičurina? Eno, isprljala je šteku.“
Djevojka nije obraćala pažnju na to nego je i dalje nastavila hraniti pticu, koja je nju budila kuckanjem na prozor. Dani su postali savim obični za njih dvoje. Ptica je imala i slobodu i hranu, a djevojka neobičnog prijatelja.
Djevojka je sa porodicom morala napustiti kuću, i ostaviti Cvrkut – pticu da čeka u voćnjaku.
Očekivala je ona poznati glas: „Esselamu alejkum, cvrk, cvk. Gdje si moja ptičice? Kako si samo lijepa! Hajde, dođi da jedeš!
Nakon mnogo godina djevojka se vratila u svoju kuću u dalekoj zemlji Bosni. Vočnjak je i dalje čuvao ptice na svojim granama. Kivi, na kojem bi Cvrkut ptica često stajala na svojim tanahnim nožicama je pružio još grana i dao dosta neubranih plodova. Šteka na vratima je bila čista, primjeti ona ulazeći u zapuštenu avliju.
Kuća nije bila važna, nego uspomena na malu simpatičnu pticu.
– Cvrk, cvrk, dozivala je… ali ona ne doleti. Tužna krenu u voćnjak, već starim stablima koja su u proljeća svojim beharom ukrašavali kuću i njenu mladost.
Primjeti na jednom drvetu kako nešto visi. To je bila njena Cvrkut-ptica. Oko njenog vrata je bio bijeli konac. Sićušno tijelo se ljuljalo na tihom povjetarcu.
Niko ne zna tačno šta se dogodilo sa Cvrkut-pticom. Jedno je sigurno – neke pjesme, ptice kao i ljudi se nikada ne mogu zaboraviti.
Admir Delalić
…………………………….
CVRKUT – PTICA – priča je bazirana na temelju istinitog događaja