Uz novi pogrom Bosanaca i Hercegovaca
Rasipa se behar, do u nedogled i nedohvat,
predaleko od granica domašaja i limita podjela.
Velmože to ne vide.
Ljubomorno tetoše svoje odabranike, čuvaju svoje stečevine,
ostajući bez ljepote raznobojnosti, bez opoja i miomirisa.
Dvorske budale ih mudro opčinjavaju,
blagoglagoljivo im podilaze kako je sve svima potaman.
U svojim dvorcima okruženim naizgled neprobojnim, ali vrlo krtim ledom,
u svojim zaposjednutim prostorima polarne studeni,
prvi među nejednakima su sačuvani od opasnih neprijatelja: pameti i istine.
Opsjenari i glumci, duboko u glavnim ulogama,
oslobođeni od grizodušja, isparcelisani od trenutaka dostupnih svima.
Rasprodaju nalazišta plemenitih ruda stavljajući na bubanj i onu najdragocjeniju.
Čovjeka.
Čuvari hazni im snishodljivo poručuju kako toga imaju napretek,
kako su bogaze kojima se iznose kovine čvrste i prohodne,
Pa ipak, stvarnost nije bajka i sasvim je drugačija.
Skupocjene kočije iz dana u dan sve dublje propadaju u glib,
a proljeća su sve kraća i netragom nestaće.
* * *
Sve dok budu imali sluge, velmože će biti služene.
Odbojno će gledati „one druge“, oholo im odričući pravo na „drugost“.
Tek kada ostanu bez posilnih,
biće prinuđeni da ponovno započnu život sa „drugima“ i njihovom „drugosti“.
No, hoće li tada biti kasno?
Hoće li krošnja ostati posve gola, bez cvijeta koje nadahnjuje i stvara plod?!
Hoće li sumorna pustoš i mrtva tišina zlokobno opominjati,
zvonko zazivajući na predumišljaje za propuštene prilike,
podsjećajući na nedjela strašnog nečinjenja?!
Omer Ibrahimagić
Tacno.net