Nakon dugo vremena i lijecenje vratio nam se nas Ante Granic…
Napisao Ante GRANIĆ
Priča je živjela u njemu godinama , a da nije uspio ni da je skicira…
Otpočinjao bi , do duše , mnogo puta čak i da ju piše – mučio se duže , ili
kraće , te ostajao satima nad tih svojih dvadesetak napisanih stranica ,
sileći se – da nastavi !…Ali , svaki put kad bi zastajao nad tim svojim – ko zna
kojim početkom , bilo ga je iskreno stid onoga što je napisao… Sve mu je to
izgledalo blijedo i jadno , beskrvno i prosto , siromašno i neduhovito , čak i
ružno , jer bi svaki put osjećao da je sve to bilo nedostojno – one snage i
veličine koju je imala priča , što ju je držao u sebi !…
.
U tim trenucima , PISAC je zaboravljao cijeli svijet , osim likova svoje priče , koji
su mu svakodnevno postajali sve bliskiji , iako su neki bili nosioci dobra , a drugi
zla , a to zlo i dobro su se prepritali u njemu – i zavisili jedno od drugog , kao
ukrštene riječi… Međutim , vremenom se Piscu ispostavio novi problem : potreba
bar još jednog pažljivog slušaoca . Istini za volju , nije bio toliki problem da se jedan
takav slušalac i nađe , koliko je Pisca hvatao paničan strah od pomisli … da taj novi
slušalac – ne odbaci priču , iz bilo kojih razloga . I taj svoj strah , PISAC je umanjivao
tako što bi nastavljao da priča priču samome sebi , na način – kao da u njemu postoje
dvije ličnosti : jedna koja priča , a druga ličnost koja sluša…PISAC – i drugo JA , dakle !
Tako se Pisac oslobađao straha od poraza , bar privremeno … I to je tako trajalo čak
nekoliko godina , sve dotle dok PISAC nije postao smiješan samome sebi , jer je došao
u situaciju da postavi sam sebi pitanje : Kakvog smisla ima pričati samome sebi – istu
priču ?… Bolje je slušati ( pomislio je on ) , jer je ljepota ipak – bliža onima koji slušaju !
PRAVI ODGOVOR !
I tek tada je došao do pravog odgvora : a to je da za jednu takvu priču – treba bolji pisac !
Bolji pisac od njega , a onda ( poslije toga ) – trebao je još i veliki pisac . I veliki čovjek !…
Potreban je bio , dakle , još primjerno poznati pisac – i veliki čovjek , u prvom redu …
Grčki tragičar , takoreći – pomislio je tada PISAC !…
.
PRIČAM TI PRIČU !
Tako je PISAC došao na ideju da svoju priču – prvo ispriča boljem piscu od sebe , tek da
vidi kako ON reaguje . I odabrao je mladog pisca VANJU R. , svog prijatelja – to mu je bilo
i najlakse . Na njegovo veliko iznenađenje , pisac VANJA je pažljivo saslušao priču i , vidno
uzbuđen ga počeo i hrabriti , da tu priču što prije i – n a p i š e… Po svaku cijenu !
A evo i kako se PISAC ispovijedao onom svom drugom JA , kako bi mu prenio svoju muku !
.
– Ali , ja to nisam mogao napisati nikako ! Ama , baš nikako . Čak ni poslije mnogih pokušaja .
A onda se desilo nešto neočekivano !… Jednoga dana , dobio sam pismo od MIRZE PAŠIĆA ,
zvanog Mirza Sarajlija – vlasnika „ KONTINENTAL FILMA “ iz Sarajeva – u kome mi šalje jedan
filmski scenario i moli me , „kao čovjeka i novinara“ , da pročitam taj scenario po kome bi ON –
snimao film , i da i JA dam o tome scenariju svoje mišljenje…Tako bi pomogao i njemu i – BOSNI !…
„I BOSNI“ … potcrtao je to dva puta – taj MIRZA PAŠIĆ !…
.
Sjećam se tog MIRZE vrlo dobro . Prvo po čuvenju , jer je bio direktor sarajevskih bioskopa ,
a onda sam ga i sreo jedanput . Bilo je to u vrijeme rata u Bosni , kad je SARAJEVO gorjelo , i
bilo u okruženju – te predstavljalo jednu vrstu koncetracionog logora , u kome se ginulo svaki
dan , a izlasci iz opkoljenog grada bili su prava rijetkost – i gotovo senzacija . I taj se MIRZA , baš
nekim čudom , našao u gradu LIONU , u Francuskoj…Istini za volju , došao je uz pomoć vrlih –
francuskih humanitaraca ( i to treba reći ) , sa autentičnim filmskim materijalima , snimljenim u
ratnom Sarajevu ! Za francuske prijatelje ( neprijatelje nećemo pominjati ) , posebno za novinare ,
bila je to iznimna i neočekivana dokumentacija – o stravičnom ratu , koji je potresao cijeli svijet !…
Tako sam se i JA , tim povodom , našao u Lionu… I susreo se po prvi put – sa tim MIRZOM .
PORTRET ČOVJEKA BEZ RUKE !
Sjećam se dobro : ispred mene je stajao povisok , mršav čovjek – bez ruke . Bio je blijed , umoran
i nenaspavan . Njegovo blijedo i izmučeno lice , ličilo je na – masku koja se smiješi !… U onoj jednoj
ruci je držao neki materijal , koga je dijelio prolazmicima – i novinarima , kojima je odgovarao na
pitanja… Meni je taj čovjek bio nešto više od MIRZE . Bio je to čovjek iz Sarajeva , čiji su ljudi , po
mom sudu , predstavljali u to vrijeme – NEKO IZDVOJENO ČOVJEČANSTVO , satkano od PONOSA ,
i PRKOSA , SMRTI i – UMIRANJA…Grada logora , iz koga se – nekim čudom , uspio izvući ovaj MIRZA !
Takvog sam ga zapamtio .
PISMO IZNENAĐENJA
Pomenuto pismo koga sam od njega dobio , jako me obradovalo . Ali , samo dok sam ga otvorio .
Obradovalo me , posebno zato što sam znao da je pisano onom jednom rukom , i to lijevom – kod
srca . Pisao ga je čovjek iz onog IZDVOJENOG ČOVJEČANSTVA , čovječanstva koje je pobijedilo –
GOLIJATA PRKOSOM !… Iz tih razloga , ja nisam mogao da odbijem – ni jednu njegovu molbu !
Nažalost , kao što to često u životu biva , nisam mogao ništa učiniti za MIRZU i njegov scenario o
opkoljenom Sarajevu , iz jednog neočekivanog razloga – SCENARIO mi se nije dopao !..
.
To me je saznanje mučilo punih deset dana . Tada sam se jedino oslobađao , ali eto nakratko , one
svoje priče . Morao sam smisliti način , na koji ću reći Mirzi da mi se poslati scenario – ne sviđa…
I naveo sam za to dva razloga . Prvi je bio taj što je u scenariju bilo nekoliko veličanstvenih scena ,
među kojima su bile i – stradanje SARAJLIJA na pijaci MARKALE – i UBISTVO DVOJE MLADIH iza mosta
VRBANJA u opkoljenom Sarajevu . Bježali su , držeći se za ruke – MUSLIMANKA i … AH !
Tih dvoje mladih zaljubljenika , nisu bili iste nacionalnosti, i to je bio njihov jedini GRIJEH !…Pokosio ih
je snajper . Napisao sam mu da se plašim – da te grandiozne scene ne budu prikazane u jeftinim , pa i
osrednjim filmovima – a one su , ( pored ostalih ) , tako veličanstvene – da traže i velike umjetnike da
ih realiziraju – i to vrhunskim filmskim jezikom !
( Ovdje je PISAC malo zastao , kao da se prisjeća , a onda nastavio : )
-Drugi razlog što mi se scenario ne sviđa je to – što ja imam svoju priču o BOSNI ( i JUGI ) , koju nosim
u sebi godinama… i sa njom živim , ne uspijevajući da ju napišem . Možda ta moja priča , napisao sam
MIRZI , odbija svaku drugu priču , pa i ovu – u poslatom mi scenariju … I čekao sam njegovu reakciju .
A ona je uslijedila – odmah !… T e l e f o n s k i .
Stari filmski lisac reagovao je tako , kao da je čekao samo takav odgovor : molio me je da , kad dođem
u Sarajevo , ( a on želi da to bude što prije ) – da mu ispričam tu svoju priču o „ BOSNI i JUGI , koju
godinama držim u sebi“ … I ja sam pristao .
.
OSTAKLJENE SUZE U PROSTORIJAMA – KONTINENTAL FILMA !
Tako su prolazli mjeseci , sve dok se nisam zaista i našao u prostorijma pomenutog CONTINENTAL
FILMA u Sarajevu , gdje me čekao razdragani MIRZA Sarajlija , s a m … Tu sam odmah morao početi
pričati priču MIRZI SARAJLIJI… Bila je to za mene neobična , pomalo smiješna – i mučna situacija , ali
sam priču pričao , uporno gledajući u pod ispred sebe . A kad sam jednom podigao pogled , ostao
sam zaprepašten !… MIRZA Sarajlija je – p l a k a o . Na licu su mu se staklile – SUZE !… OH , Bože !
Ili se meni to samo tako učinilo , ili pričinilo – tješio sam sam samoga sebe…
I bio je tužan sve do kraja priče ! Bože , kako mi je bilo teško gledati u starijeg čovjeka koji – suzi !
Mislio sam – u teškoj i užasnoj sarajevskoj ratnoj tragediji , siguran sam da ON nije plakao !… A sad !?
A kad sam završio priču ( plačno nastavi PISAC )… nastala je tišina – duga i teška . MIRZA je ćutao , a
ja sam gledao u pod , i mislio o čovjeku ispred sebe – iza koga stoje najveće filmske nagrade , pa i –
ZLATNA PALMA iz KANA , a on sada tu , ispred mene – s u z i !… Interesantno , nisam u toj njegovoj
tuzi vidio nikakav kvalitet priče koju je slušao , jer ( kažu ) da tuga i nije mjerilo… ali je – eto ipak ,
možda , bar neko malo olakšanje !..
Tada sam po prvi put shvatio…( potcrtava PISAC ) , da u toj autentičnoj životnoj priči – postoji i nešto
više od pričanja priče samome sebi… I kad je ta mučna situacija malo splasnula , uzbuđeni čovjek me
iskreno zamolio – da uzmem pisaću mašinu , i da to što sam ispričao , sada i ovdje , stavim na papir
kako god znam i umijem !… UIME NJEGA i – UIME BOSNE !… , Uime Bosne – potcrtavao je MIRZA .
( Hercegovina se , valjda , pretpostavlja , jer je i MIRZA – Hercegovac! ) … I tako , u takvoj situaciji
u kojoj sam se našao i iz poštovanja prema Čovjeku bez ruke , nevoljko sam pristao – i za oko tri sata ,
zatvoren u jednu malu sobicu , napisao nešto što je meni samom izgledalo više nego grozno . Ali , šta
je – tu je !… Bilo je to u jednom drugom , ili bar drugačijem SARAJEVU – ljeta gospodnjeg , koliko se
sjećam … godine – poslijeratne. I od toga dana , MIRZA Sarajlija je svakodnevno živio sa tom pričom
I sam ju je pričao dalje… Mislim da je i on shvatio da za takvu priču treba bolji PISAC , veliki pisac –
kako ga je on imenovao , jer se i sam pobrinuo za to . Naime , zamolio je – po mišljenju kompetentnih
ljudi , najboljeg živog srpskog pisca ( nekada i jugoslavenskog ) VIDOSAVA STEVANOVIĆA – da me vidi
i da sasluša moju priču . Paaa , ako mu se priča svidi , da po toj priči napiše – SCENARIO ZA FILM !…
.
Moje veze u Sarajevu su mi ( potcrtava PISAC ) dojavile – da je taj VIDOSAV , ne samo odličan pisac ,
nego i Izuzetan čovjek , jer je tada javno objavio da se iseljava iz Srbije , jer je MILOŠEVIĆEV REŽIM –
„katastrofalan i poguban za SRBIJU , i JUGOSLAVIJU“ !…Tako je VIDOSAV STEVANOVIĆ došao u Pariz .
Sa suprugom . Posredstvom Čovjeka bez ruke , nazvao me taj VIDOSAV… i pozvao me kod sebe ,
kako bi saslušao moju priču“ – zaključio je ovaj dio priče PISAC .
( Kraj prvog nastavka )