Stara kineska poslovica kaže da čovjek može na tri načina produžiti svoj život nakon smrti:djetetom,ako zasadi drvo i ako napiše knjigu!
Mate Šimić,,tvorac zelenih površina u Ljubuškom,je produžio život na dva načina:živio je u porodici sa suprugom I troje djece(Jakiša,Nada i Ivica),a zasadio je na hiljade bagremova,lipa,čempresa i drugog rastinja čime je svakako produžio svoj život na radost budućih generacija koje mogu da uživaju u zelenilu našeg grada.
…A započeo je Mate daleke 1924. Godine u Dubrovačkoj Rijeci učeći baštovanski zanat.Tri godine kasnije Mate se vraća u Ljubuški zaposlivši se u Državnom voćnom i loznom rasadniku na Plantaži kod Ljubuškog..Tu je ostao do početka II svjetskog rata.Uslovi rada su bili veoma teški,zbog nedostatka sredstava za uzgoj raznih kultura kao i pomanjkanja vode koja se čak konjima dopremala na Plantažu I u Ljubuški da bi se novozasađene culture “primile”.
Po završetku II svjetskog rata Mate se zapošljava u Duhanskoj stanici kao cvjećar u poznatoj “staklenoj bašči”:građevine koje se i danas starije generacije sjećaju,kao i na proizvodnji povrća u popularnoj Baščini pored Trebižata.
Matina najveća čast je bila da ozeleni naš Ljubuški,čijem ostvarenju se pristupilo pedesetih godina,te Mate prelazi u Komunalnu radnu organizaciju Ljubuški.Uređenje ljubuških parkova(4) i drvoreda(od Gožulja do Novog groblja(Humac) je djelo ovog zaljubljenika u zelene površine i čovjeka čiji život je bio ispunjen radom i ljubavlju prema zelenilu grada.U prijeratnim razgovorima,Mate je isticao poslijeratni entuzijazam,samoprijegor i izgradnju i stvaranje “novog Ljubuškog”.
U svome sjećanju,Mate nije zaboravio istaći pomoć i podršku koju je imao u ozelenjavanju našeg grada od Aziza Sadikovića i Ahmeta Konjhodžića,koji su rukovodili ovim za Ljubuški pionirskim zadatkom.Nedostatak stručne radne snage je najviše “pogađala”našeg junaka,iako Mate nije zaboravljao da istakne zajednički rad sa Džemalom Nikšićem(Dešo),te Alijom Nevesinjcem(Alom).
Kakav je bio odnos pojedinaca prema ovom zadatku,Mate nam je pričao da je jednom prilikom na ispomoć dobio nekoliko “cestara”koji nisu bili oduševljeni ovakvim poslom ozelenjavanja našeg grada pa su mu u jednom momentu rekli:”kap našeg znoja je lijek za rak”,tako da su i njihovi poslovi i zadaci prebačeni Mati da ih pozavršava na svim prostorima koji su trebali naš grad približiti gradovima kakvi su danas Čapljina,Varaždin i drugi.
U daljnim razgovorima Mate nam je pričao kako ga život nije “mazio” i da je imao četiri teške operacije I kako je uvijek želio pomoći ljudima,a da nikad svoju stručnu pomoć nije gledao kroz materijalnu korist ili privilegije.Tada nam je je dodao da se uvijek oslanjao na rad I poštenje pa je kao takav i poznat i obljubljen bio među svojim sugrađanima.
Radeći predano 35 godina,Mate se penzionirao 1968.godine.I nakon toga čina,Mate nije prestao mirovati stalno je bio u pokretu.Njegova ljubav prema cvijeću,voćkama i povrću mogla se svakodnevno vidjeti u “Matinoj bašti” koja se nalazila nadomak najljepšeg ljubuškog parka.Prilikom posjete Mati najveću pažnju su nam privukle ruže kojima je Mate poklanjao najveću ljubav.Sticao se dojam da Mate sa ružama “razgovara” na nama nepoznati način…U pauzama tih razgovora sa Matom on kaže da ga danas(1987.) najviše smeta nestručnost kod obrezivanja rastinja po našem gradu kao i da sve više nastaje starog cvijeća po našim dvorištima(karanfili,katmeri,neveni).
Mate Šimić je sa suprugom Ružom proslavi “zlatni pir” 4.04.1987-50.godišnjicu sretnog braka uz prisustvo njihove djece,rodbine i prijatelja ove časne porodice!
Autor je odlazeći od Mate Šimića,razmišljao kako su bili sretni ljudi koji su imali prilike raditiiI družiti se tim tihim,blagim čovjekom.Zaključio sam da su mogli mnogo naučiti iz povrtlarstva,voćarstva,vinogradarstva,danas već ekologije i duhovno se obogatiti.A to je ono parvo bogatstvo kojemu trebamo sve težiti.A Mate je upravo bio duhovno bogat u svom svijetu rastinja i zelenila…
NAPOMENA:Autor je sličan tekst objavio u listu:”Ljubuške novosti”,oktobar 1987.broj 59 i nažalost bio je prinuđen da present pretvori u perfekt.Ali,Mate to zaslužuje kao ii oni koji ga vole…
Kemal Mahić
