Svojom knjigom, prvijencem “Jedan je zavičaj srca”, Edhija Mahić je postala jedina Bosanka pisac u Norveškoj. Mada je tek nedavno izašla iz štampe, u izdanju “Daorson” forlaga u Švedskoj, i iz poznatih razloga nije još ni predstavljena čitaocima, za ovom knjigom već vlada veliki interes kod budućih čitalaca u Skandinaviji, a i šire.
Sada već davne ‘96. godine Maja Brkić, djevojčica takoreći, objavila je prvu knjigu poezije “Pjesme iz Bosne”, ali je ubrzo napustila i Norvešku i poeziju i nakon školovanja na Oksfordu započela zavidnu karijeku u Engleskoj kao političar.
25 godina kasnije oglasila se Edhija Mahić, Ljubušanka sa stalnim prebivalištem u gradu Trondheimu, nekadašnjoj prijestonici Norveške, svojom knjigom proze poetičnog naslova “Jedan je zavičaj srca” jedina zapravo žena pisac među Bosankama u ovoj skandinavskoj zemlji. Obradovala me, ali ne i iznanadila pojava ovog Edhijinog životopisa jer je njega ustvari napisao život i trebalo je samo imati snage i volje i to smjestiti u knjigu. Rijetkim razlogom, kao novinar Bosanske pošte koja je dvadeset godina dva puta mjesečno izlazila u Skandinaviji, sreo sam i upoznao Edhiju Mahić. U to malo i egzotično mjesto u srednjoj Norveškoj, Edhija je s roditeljima i djecom stigla kao izbjeglica iz Ljubuškog. Evo kojim povodom je došlo do tog našeg susreta koji sam tada zabilježio za novine:
Dvadeset godina kasnije
Moglo bi se pomisliti i reći da je ovdje i time kraljevski započeo životopis Edhije Mahić u Norveškoj. Nedavno je, malo prije izlaska ove knjige, Edhija otišla u zasluženu mirovinu. Penzionisana je, ali ne više kao izbjeglica, kao “osoba bez stana i mećana” nego kao ugledni građanin grada Trondheima u Norveškoj, kao vijećnik ovoga grada, bivše norveške prijestonice. Šta se dešavalo između, od te svečane večere u čast posjete norveškog Princa i Princeze Kyrksæterørei do Edhijinog penzionisanja kao gradskog vijećnika, o tome govori ova zanimljiva i uzbudljiva knjiga, ovaj životopis jedne bosanske žene u egzilu, jedne bosanske odive u Norveškoj.
Mogla je Edhija Mahić i ne napisati ovu knjigu. Mada sam i sam upirao da je napiše. Ali, velim mogla je. Fino šaku pod glavu i merhaba čaršijo na sve četiri strane. Jer mi smo narod težak na peru. Znamo sve, ne znamo ništa, a što se ne zapiše nije se ni dogodilo – nije to moja mudrost ali je još, nažalost, kad je Bošnjak u pitanju, aktuelna. Mogla je prećutati svoj život, sebično čuvajući sjećanja i uspomene da su cijeli njen život i njena iskustva bili njen izbor. Ali nije. Na mnoge događaje nije mogla uticati, a veoma je se tiču.
Jedan je zavičaj srca/ Privatni album
U svom sažetom pogovoru ovoj knjizi najpreciznije je njenu vrijednost i potrebu njenog nastajanja skoro pa milimetarski precizno gradirao jedan od njenih recenzenata i redaktora Zejćir Hasić, ugledni bosanskohercegovački pisac, kad reče:
“Ono što mi se nametnulo kao dojam tokom čitanja i razmišljanja nakon pročitanog rukopisa je to da je ‘Jedan je zavičaj srca’ iskreno i hrabro napisano djelo o putu koji je prošla autorica od doba djetinjstva i djevojašta u rodnom kraju, preko ratnih i izbjegličkih nemilica i iskušenja koje je prouzrokovala agresija na Bosnu i Hercegovinu i u kojoj je doživjela teške duševne patnje i izgubila dom, i sve što je činilo smisao i ljepotu života koji je bio pred njom i od kojeg je, puna optimizma, imala lijepa i vedra očekivanja, a stekla bolna sjećanja, do nalaženja novog smisla života i novog doma u Norveškoj, u kojoj je našla svoj teško stečeni duhovni mir i otkrila dar i potrebu za pisanjem.”
I dobro je da je tako jer je napisala nešto što je bilo potrebno napisati i vrijedno da bude napisano. Tome je više razloga, a navest ću samo neke od njih ostavljajući čitaocima da se sami uvjere u ostale.
– Jer Edhija Mahić u svom djelu daje slike ratnog stradanja, svjedočanstva kojih, kao istine o ratnoj tragediji koju je doživjela Bosna i Hercegovina tokom agresije na nju, nije nikada dosta, ma koliko se o njoj pisalo.
– Jer čuva od zaborava ono što se tokom ratnih godina događalo i bilo uzrok patnje i stradanja mnogih nedužnih ljudi, među kojima je i autorica, samo zato što su muslimani, Bošnjaci.
– Jer slika gorku izbjegličku sudbinu naših ljudi prognanih i rasutih širom svijeta.
– Jer je djelo, ljudski i autorski, napisano pošteno, bez mržnje i želje za osvetom, napisano s puno ljubavi i poštovanja prema istini, zavičaju i domovini, koji su jedno i jedini u svakom iskrenom srcu i poštenoj duši.
– Jer je izraz ljepote i duhovne snage naše žene kojoj su porodica i rodbina svetinja, majke koja je u ljubavi prema djeci nježna, njihov drug i saputnik u djetinjstvu i igri, i sama u dijete se pretvarajući, a lavica u nastojanju i borbi da ih izvede na pravi put, učini ih sretnim i stvori im uvjete za sretan i samostalan život.
– Jer razbija predrasude o našim ženama i pokazuje da su naše žene sposobne da i u tuđem svijetu, pa i na Zapadu, budu uspješne, vrijedne pažnje i poštovanja u svim životnim sferama.
Svojom knjigom čuva od zaborava ono što se tokom ratnih godina događalo/ Privatni album
Edhija Mahić jedna je od rijetkih žena koja o tome stvara i ostavlja pisani trag. I inače, o temi naše žene uspješne u svijetu, malo je napisano. Jedan od rijetkih i lijepih izuzetaka je novinar i pisac Uzeir Bukvić, koji je napisao knjigu o našim ženama u svijetu koje su se dokazale kao uspješne i cijenjene poslovne žene, sportistkinje, književnice, slikarke, glumice, modne kreatorke, političarke… zanimljivo i odgovarajuće naslovljenu: “Bosanske odive”.
Naravno, Edhija Mahić je jedna od bosanskih odiva.
Ima u djelu “Jedan je zavičaj srca” i lijepih, dirljivih lirskih slika, ali i potresnih slika zločina i pustošenja, ima lijepih zapažanja i refleksija o ljudima i ljudskoj sudbini, ima zanimljivo portretiranih likova. Posebno su dojmljivi likovi iz porodičnog života.
Ima sjete i bola, ali i vedrine, humora i šaljivih zgoda iz djetinjstva koje djelu daju posebnu draž.
Ima iskrenih intimnih osjećanja i želja ženske duše, iskrenih ispovjedi lišenih lažnog morala, iskrene, što je stvar najnormalnija na svijetu, želje i potrebe da se voli i bude voljen(a).
Ima mjesta koja pokazuju da su ih pisali životno iskustvo i poznavanje prirode i psihe žene.
Edhija u Sarajevu/ Privatni album
Ima razumijevanja i poštovanja drugog i drugačijeg, ali i i zahtijeva da budeš poštovan. Život Edhije Mahić, opisan jednostavno a uvjerljivo, jasnim rečenicama i jezikom u kojem ima i nešto od osobitosti autoričina zavičaja i porodičnog jezičkog izraza, upravo je lijep primjer kako se bori za svoje ljudsko dostojanstvo, kako se ono stiče i čuva.
Najkraće rečeno: ima mnogo toga zbog čega je djelo “Jedan je zavičaj srca” trebalo i vrijedilo napisati i objaviti.
Moja BiH, Oslobodjenje.ba, Uzeir Bukvic