Tekst poeme je napisao novinar i književnik Edin Krehić, porijeklom iz Ljubuškog.
U povodu 25. godišnjice od genocida u Srebrenici u kome su ubijene 8372 osobe u amfiteatru Memorijalnog centra Kovači u Sarajevu sinoć je Sarajevska filharmonija premijerno izvela simfonijsku poemu „Fatima.“
Fatima Muhić je bila novorođenče u Srebrenici koja je rođena i ubijena istog dana u julu 1995. godine. Njeni posmrtni ostaci su pronađeni 2012. godine i tada je dobila ime.
Praizvedba simfonijske poeme „Fatima“ koja je posvećena svim srebreničkim žrtvama djelo je kompozitora Edina Dine Zonića, tekst je napisao novinar i književnik Edin Krehić. Poemu je izvela solistica Sarajevske filharmonije Adema Pljevljak Krehić.
U okviru ovog programa, također, je izveden i Albinonijev „Adagio“, uz koga su glumci (Aldin Omerović, Gordana Boban, Mak Čengić i Dženita Imamović – Omerović) čitali poeziju Czeslawa Milosza „Sarajevo,“ Josifa Brodskog „Bosanska pjesma“ i „Pjesmu o Srebrenici“ Abdulaha Sidrana.
„Okupili smo se večeras kako bismo se još jednom prisjetili svake od 8372 srebreničke nedužne žrtve mučki ubijenih u Srebrenici prije 25 godina i da izrazimo poštovanje hiljadama onih koji su preživjeli genocid i morali da nastave život sa trajnim nasljeđem tragedije,“ rekao je prije samog koncerta predsjedavajući Predsjedništva BiH Šefik Džaferović, ukazujući na važnost kulture sjećanja, kulture pamćenja, jer je najteže onim narodima koji ne uče iz svoje prošlosti.
Koncertom Sarajevske filharmonije dirigirala je Samra Gulamović, a za režiju je bio odgovoran Dino Mustafić.
Tekst poeme „Fatima:“
Fatimin san
Sanjala sam da sam živa,
pored mene soko leti,
podario mi svoja krila,
odjeća bijela svila.
Da sam živa…
Kada sletim, meka trava,
Guber teče, rosno cvijeće,
poto(k) čari svoje ima,
ne smeta mu hladna zima.
Za pahulje nisam znala,
julsko dijete, kesten rađa,
divlji kao konji vrani,
rastrčani po poljani.
Ovdje jablan mlad padne,
breza za njim tuguje,
storija se stalno vrti,
ko će da je prekine?
Da sam živa…
Zbjeg bez kraja, marš bez mira,
hiljade na poljani, poljana gnjevna,
ustade cijeli grad,
kao da je Sudnji dan.
Rođena sam tada bila,
u sekundi sve je stalo,
majčin uzdah, bebe plač,
i očev zadnji dah…
Naša djeca bez oca rastu,
često i bez majki rosnih
Bože dragi, ima l’ kraja,
Bože dragi, daj kraj, amin!
Da sam živa…
Soko se po mene vraća,
krila svoja nazad želi,
sa srećom vam svima bilo,
u životu bez boli.
Sve što želim nije puno,
da vaš život nije san,
da nam živi grad od srebra,
i svima lica vedra.
Da sam živa…
Tacno.net, autor: Sanela Gojak
