Makarske paralele
Napisao : ANTE GRANIĆ
Niko da ne dođe
do prijatelj drag –
i kad se vrati…
nek poravna trag !
( Ivan Goran Kovačić . )
.
Neki će od vas , dragi čitaoci , pomisliti da ste ovo već jednom – pročitali … Imate pravo ! Nekada je potrebno stvari izvaditi iz naftalina – i osunčati ih . Da se vidi kako prolazi vrime i mi s njime! A i da se vidi – u kojoj mjeri naša prošlost liči na našu sadašnjost ?… Mijenjamo li se , ili pak tapkamo u mjestu ? Upravo je to slučaj sa
ovom našom reprint pričom…Makarskom pričom , ali i pričom – runovićkom ! Kao i odgovor – gdje su sada junaci ove naše priče !…
.
E v o :
Slušajte Vi , Makarani !…
Šta ste se smrkli , kao da je smak svijeta ?!…Kao da vam se plače !
I muški , i ženski . Dobro : kriza , problemi , nevrijeme , nema sad
ni turista za iznajmljivače , nema posla – život sve skuplji . Točno !
Ali je TAČNO i to… da već živite u raju na zemlji , a on ze zove – Makarska !…Pare padaju s neba , samo treba – podmetnut šešir
DAVLI MUŠKI – ĐAVLI ŽENSKI !
.
Evo , naprimjer muški . Mrki , a stalno gledaju ispod oka … A ispod
oka promiče živa izložba ljepote ženskog tijela u “vrućim hlačicama” i prozirnim bluzicama , nabreklim grudima , zaobljenim guzama , te uspravnog hoda – i izazivačkog pogleda . I lica … koja su im – tako kozmetikon izvajana , da je svaka žena – MONA LIZA , ili JELENA TROJANSKA ! Umjetnost je – nula prema tom pogledu !… I prema toj izložbi , koja bi se mogla nazvati – đavli muški – đavli ženski !… Je li to istina , ili nije ? Dobro , ove godine i nova – neobično nova turistička sezona pa se ljudi malo i opuste . I jave se stari đavoluci !
.
Je li istina , ili nije ?… Svaki muški sebe zamišlja – u ulozi Galeba ,
koji namiguje strankinjama . Umjesto da ispijate zore na poslu , Vi ispijate – pivske boce ! Ugostitelji plješću . Raj na zemlji , zar ne !?
Bar se tako čini gledateljima sa strane . Kad marširaju rivom …
.
Nego , ostavimo to . U Makarskoj, ali i u Runovićima , postoji i neki drugi svijet , koga rijetko posjećuju – čak i oni koji bi morali . Zato –
pozivamo i Vas u posjetu . Jer i vas to sve čeka . Danas , ili sutra !… Evo fotosa .
DOM U KOME JE ZABRANJENO PLAKATI !
Dolasku u DOM prethodi prava ljudska drama . Obiteljska… To
nije uobičajeno , ali je neizbježno . I štićenici to često pozdravljaju .
– Imam osamdeset i šest godinica , ne bih nikome želio biti na teretu , i zato želim da u Domu osiguram mjesto…kaže mi stari
ŠARL VALENŠĆAK , Francuz , čiji je otac porijeklom iz Zlatara kod Zagreba , iz koga je pobjegao u Francuku 1913. , gdje je i –
Šarl rodjen . Kujica KALINKA Šarlu pravi društvo – u dolascima
u Hrvatsku . On se Još uspješno penje uzbrdicom pored Pijace – makarske , a ja mu dođem kao vodič do mogućeg – posljednjeg
boravišta – DOMA , iz koga se najčešće odlazi u …v j e č n o s t !
.
Ipak , on sakuplja dokumentaciju – za dobijanje i hrvatskog državljanstva…nešto se ( valjda ) u čovjeku prelomilo , jače od njega samog . Danas putujemo do tog – posljednjeg boravišta… koga Šarl kratko naziva – DOM . I to na našem jeziku . To je i jedna od desetak riječi našeg jezika – koje Šarl zna !?…
STIGOSMO !
Stigosmo… Ovdje smo mi « inkognito » ! Obična zgrada , tiha .
Prva vrata u prizemlju su sa indikacijom « socijalni radnik » , a druga vrata su – “ računovodstvo” ! Tako piše . Kratko i jasno .
– Vidite , kako ljudski faktor ima prednost « – kaže mi Šarl …
Ovo bi trebao biti pravi Dom za stare i iznemogle !… Dodaje .
.
Sjedamo u hodniku , nigdje nikoga . Dolazi žena – i vodi majku
ispod ruke . Sjedaju i one …Gleda majku pravo u oči . Suze joj
naviru , jer ju majka , očigledno , ne poznaje… Briznu u plač .
Odjednom se nađe sestra , prilazi i kaže joj – sa krajnjim obzirom:
– Nemojte tako , smirite se !…Nemojte plakati , nemojte plakati !
.
Žena je Maksumovićka , rodjena u Vitini – udata u Ljubuški .
Kćerka joj se udala u Makarsku , brinula se o majci…a onda :
a onda – ne može se dalje ! Dom je jedino riješenje . Mada ima
i onih koji ostaju kod kuće , a sestre im dolaaze kući . Do dana
kad se bolest pogorša , a u Domu je ipak spas !… I liječnik .
KROKI
.
U prizemlju su smješteni oni koji se kreću sa štapovima , štakama – ili pomagalima “na četiri noge” . Drže se sa obje ruke i pomiču
nogu za nogom : tiktak-tik . Neki mogu izići čak i u obližnji kafe .
Govore glasno , prolaze polako do sobe u kojoj – sjede i pričaju …
.
Na drugom katu su oni koji “ne mogu o sebi” . Sestra , za koju
kažu da se zove Zvjezdana , ide od jedne do druge žene , a one sjede u Sali , ili u hodniku – oduzetog pogleda , tužnog – i nada
sve ispunjenog nekim neprolaznim strahom . Čekaju nešto , čini se . Ćute . Sestra koja zna sve njihove mane i vrline , drži na oku
svaku od njih , prilazi im i tješi ih , razgovara sa njima , ponekad i
viče , ali – to je zato što su u većini već , ili gluve – ili nagluve …
A kad se vrijeme mijenja , gotovo se sve – i uznemire !… To su ne
mali , dodatni problemi – za sestre , liječnike i osoblje .
.
Sestre znaju i sve što oni vole , znaju i njihove – ustaljene geste . Sestra zna da , naprimjer , Bosanka Olenka voli – da u društvu pije kavu . Sestra donese kavu i oni piju i ”razgovaraju” , mada
Olenka ne zna ni s kim razgovara , ni gdje se nalazi … Ali , za veliko čudo – zna tablicu množenja , kao u djetinjstvu ! Smješka se –
za nevolju … i odlično glumi da zna s kim je , i sa kim kavu pije .
.
Milka se okrenula zidu , podigla ruke i dlanove okrenula zidu , prislonila na zid i čelo – i tako hoda , traži vrata da ode !…
Ona je – s l i j e p a …
Sestra je uljudno vraća na svoje mjesto . Sjeda uz nju i tješi je .
Ili strpljivo saslušava , po stoti put – uvijek jednu te istu priču…
Otire joj oči – pune suza !
.
SPOMENIK
.
Mislim da ovim sestrama treba podizati spomenike . To su žene
koje rade srcem i dušom . A osim toga , ove sestre izgledaju kao
manekenke , a liče mi i na znamenitu francuku bocu za parfem ,
izvajanu po inspiraciji – ljepote ženskog tijela . Njihove riječi su melem za dušu , i najbolji lijek …Štićenice ih gledaju , kao neko božansko spasenje – i nadu !…Ili pak kao prividjenje .
.
Mada čujem da sestre ne vole da se o njima piše – bilo pozitivno ,
ili negativno ! Ljudi koji rade srcem – i inače ne vole da se ističu
njihova dobročinstva , a i ustanova za koju rade sve više dobija na značenju , jer se ljudski život produžava , a obitelji su prisiljene
dati najmilije – stručnim i humanim ljudima da se o njima brinu .
Zato mi nije jasno – zašto nisu zadovoljne kad se o njima piše ?…
Vjerovatno iz skromnosti . A njhovi pacijeni su , uglavnom , žene.
Muškaraca je malo . Bar je tako u ovom Domu . Žene duže žive –
sami BOG zna zašto !…
.
J e r :
– Čak i u poznim godinama i teškoćama , sestrinska i majčinska
ljubav i duša u ovakvim domovima ostaju lijepe . Bar kod većine .
Ja ih posmatram kao majke , čija nasmijana lica – ispisuju priče .
Tako sestre ovog Doma , kako ih vidi i čuje slučajni posjetilac –
uspješno spajaju svoju profesionalnost i ljubav prema bližnjemu !
.
– Ovi pacijenti – očevi , a posebno majke , nisu žrtve . Oni su –
junaci koji su od ljubavi i rada , usporili hod stepenicama života ,
a sestre su te koje im svakodnevno dokazuju – nepobjedivost ljudske duše !… I ljubavi .
.
Uostalom , kao pomoć sestrama u Domovima za stare i iznemogle
osobe , uposleni su , ( naprimjer u Francukoj ) i – roboti !… Oni ,
roboti su dizajnirani kao drage osobe , koje blago razgovaraju sa
svojim štićenicima . Roboti prepoznaju čak i njihove emocije i –
problem , tješe ih… I pričaju im – čak viceve ! R o b o t i , da !…
SUZE !
Ulazi žena sa zavežljajem , traži majku..sjeda pored nje i gleda je
pravo u oči . Majka je ne poznaje , i žena prigušeno plače !…
– Osjećam krivicu što sam je dovela ovdje , mada joj je ovdje
bolje , mnogo – mnogo bolje , ali ipak !… kaže žena i otire suze .
.
– Svi mi , gospođo , kad dodjemo u godine , žalimo što svojim
roditeljima nismo dali više…To je ljudski !..Uostalom , ona –
niti zna gdje se nalazi , niti zna ko joj je došao u posjetu , kažem .
.
– Oprostite , prilazi nam sestra sa uobičajenom upadicom :
Budite hrabri…stisnite srce i ne plačite . Jer , ovdje kod nas…
postoji neko nepisano pravilo – da je zabranjeno plakati ! Da !
.
Šarl Valenšćak ništa nije razumio . Ali vidi da je ovdje briga o
ljudima primjerna i vrhunska !…Možda podnese papire za DOM
u Makarskoj , ali mu je sada prioritetan posao da dobije –
Hrvatsko državljanstvo !…On je uvjeren da neće biti problema ,
jer je on ( kaže ) u duši Hrvat , a njegov otac je bio znameniti
francuki modni kreator , čije skice i nacrte Šarl čuva u sedam
zapečećenih kartona u podrumu . Nikada ih još nije otvarao !
Kad je otac nakon pedesetak godina boravka u Parizu – obolio
i zaželio da umre u zavičaju , umiješao se i… prst sudbine !
.
U Zlataru je umro , ali u Zlataru nije mogao biti pokopan , jer po
tadašnjim zakonima – nije imao dvojno državljanstvo . Samo ono
francusko . Šarl je tada , po prvi put došao u Zlatar – kao
četrnaestogodišnjak , došao francukim mrtvačkim kolima – iz Pariza u Zlatar , da očevo tijelo odveze i pokopa u Francuskoj . A on – ŠARL je , zapravo… KARLO – MIRKO VALENŠĆAK !
ADIO , DOME !
.
Morali smo otići , jer kujica Kalinka laje – ne trpi kad neko
na nekoga viče . Nezna Kalinka da povišen glas nije ljutnja , nego činjenica – da je nagluv onaj sa kojim se razgovara …
Na izlazu nas udari bura , koja podiže suknjice prolaznicama !
Ulazimo u jedan drugi svijet . Da bi razbio utiske , pitam Šarla –
u šali , je li ga strah smrti , i da li je siguran da će stići u Raj ?!
On se malo zamisli i kaže : “Ah…neka nas još malo ovdje !…
Zasigurno je taj raj lijep , ne osporavam…ali , ima taj raj i jednu
malu manu . Naime , u raju nema – M a k a r s k e” !…
.
I predloži mi da mi pokaže svoj brod , privezan ima već pet godina u MARINI KRVAVICA !…Poziva me i na ručak , u nekoj uvali – na Braču !…Vozit će me svojim brodom . Na brodu ćemo biti – samo nas troje : ja , Šarl – i crna kujica KALINKA !…
.
E pa – dovidjenja , DOME starih i iznemoglih !… U Makarskoj .
U tebi će , kako tako , i poslije nas – život teći dalje …Život teći . Do – sudnjeg dana !
.
PS :
Uvijek postoji potreba i za – PS !…
Ovo je pisano ima više od pet godina . Većina bolesnika opisanog DOMA je – već na groblju . Nije uobičajeno , ali postoje primjeri da se stare priče izvade iz naftalina – i iznesu na svjetlost dana …
.
To je slučaj i sa ovom pričom . Jedan od junaka naše priče je – i Šarl Valenšćak , koji je dogurao do devedesete godine na leđima . Još je živ , leži…ne čuje , a slabo prepoznaje – čak i one koji mu dolaze u posjetu . Nekada jaka kuja , crna KALINKA još je živa .
.
Na krevetu , uz Šarlove noge , smotana i ostarjela kujica – samo skiči…Dok Šarl ujednačeno ječi . Danima… Ali , ovo vrijeme je – Decembar 2.019 , kad sam Šarla posjetio u specijaliziranoj bolnici
u kojoj on leži već četiri mjseca . To je i bitan detalj naše priče …
Tada sam zaključio da Šarl više neće odlaziti u Promajnu , a ni u Krvavicu , gdje je odlazio godinama – i uvijek ostajao cijelo ljeto .
Čak je i Šarlov brod ostao daleko – u Marini Krvavica … Nije sredio ni državljanstvo – ni Dom za stare i nemoćne tamo u Makarskoj…Zagubio se ostarjeli ŠARL u gustoj mreži – i magli BIROKRACIJE !… Iako je ON , dolazeći godinama u Promajnu i
Krvavicu , postao i neka vrsta – turističke atrakcije… I život tako – teče dalje . Teče dalje ! … Do sudnjeg dana !
.
Gledam Šarla i sjećam se događaja otprije desetak godina , kad je Šarl imao osamdesetak … Pozovem ja Šarla u goste , u Promajnu i on pristade , ali reče da ima i uvjet , koji će mi reći kad dođe …
.
A kad je došao , rekao mi je da želi otići u ZLATAR , nakon gotovo šesdesetpet godina , kad je kao četrnaestogodišnjak bio u Zlataru , e da bi , kao što čitaoci i znaju – mrtvog oca vozio u Paris !… A uvjet je – da ja idem s njim u Zlatar , da mu pričam priče dok on vozi . Nisam mogao odbiti , i jedne zore otputovasmo – daleko , preko 550 kilometara , od Promajne bajne do Zlatara … A treba još toliko i u povratku ! Šarl je stalno bezglasno plakao .
.
U ZLATARU !
Bili smo u Zlataru . Šarl je zapamtio sve pojedinosti , pa i rodnu kuću svoga oca , koja stoji pusta , zatvorena i oronula … Šarl je cijelo vrijeme plakao . Niko od onih koje smo pitali nije znao – ko je vlasnik kuće , a bilo ih je dvadesetak – jer toj kući više niko i ne dolazi !… Šarl je plakao , ne samo u Zlataru , nego cijelim putem u povratku … Zapravo , išao je da kupi rodnu kuću svoga oca , ali nije pronašao – prodavača , niti je iko u Zlataru znao ko je to !
.
Kao što , evo i sada plače , ovdje u DOMU , ali sada u Parizu !
Sličnom onakvom DOMU , kao što mu je bio onaj u Makarskoj . Samo je on sada , u Parizu . A i ŠARL MIRKO VALENŠĆAK – sada ima , preko devedeset godina ! Prolazi vrime – i mi s njime !
A kujica Kalinka – tiho i neprestano skiči . !…Onako , starački !
Zamršeni su putevi nebeski !… Kao i život sam !
..
.
Evo nas i na kraju naše priče . Kao i u svakoj priči , uvijek je iznenađenje na kraju . A to iznenađenje je došlo – petoga Aprila godine 2.020 … U dom u kome je ležao Šarl , ušuljao se , tajno nezvani gost – CORONAVIRUS !…I uselio se i u Šarlovu sobu .
.
Petoga Aprila , čulo se neuobičajeno skičanje kujice Kalinke , tako da je sestra ušla u Šarlovu sobu … Na krevetu je ležao ON , bez daha ! Ostalo je ustanovila medico – komisija , po uobičajenoj proceduri . Zapis komisije bio je kratak : KORONA VIRUS !…
.
Ostalo je još da kažemo – šta je bilo sa kujicom Kalinkom ?… E , to je sada – sasvim druga priča . I u vezi je sa Šarlovim grobom !
A na grobu bi , po mom sudu , trebalo da piše :
.
Niko da ne dođe
do prijatelj drag…
i kad se vrati –
nek poravna trag ( I.G.K. )
.
( Kraj )
.
Ante GRANIĆ : August 2014. –
Dopunjen reprint – Juni 2.020 .
Napis iz serije : LJUDI i VRIJEME !
Makarska na početku turističke sezone –
ljeta gospodnjeg – godine 2.020 .
Ilustracije odabrao : Faruk JAKIĆ