„Čudan zeman nastade,
Sve zlikovac postade,
Din-dušmaninu stade;
Šta se hoće zaboga?
Već takata nestade,
Zlo nam svako postade
Dobrih ljudi nestade;
Šta se hoće zaboga?“
Ovom kasidom sam sebi zapečati sudbinu čuveni Ilhami-baba.
„Odreci se pjesama,zaprijeti mu Dželal-paša,travnički vezir,ili ode glava.
Dio je predanja ili tek legende koja osta o smrti jednog od najvećih pjesnika s kraja 18.i početka 19.stoljeća-Ilhamije.
Abdulvehhab Ibn Abdulvehhab Žepčevi Ilhami,rođen je u Žepču 1773.godine.O njegovom životu ostaše tek oskudni biografski podaci.Sam zapisa:“Majke nemam,a oca ne pamtim“.Školovao se u Žepču,Tešnju i Fojnici.U Žepču uči od hadži-Abdulaha ef.Karahodže.
U Tešanjskoj medresi,profesor mu je bio Abdullah Cankari el-Ensari.Kod njega je Ilhamija slušao fikh,hadis i tefsir.Tesavvuf je izučavao kod Sirri-babe,a možda i samog šejha Husein-babe Zukića u Fojnici.
Bio je sufija,šejh,odlikovao se pobožnošću i ispravnim životom,uzor svoga vremena…najplodniji alhamijado pjesnik i najhrabriji bošnjački intelektualac tog vremena.
Iako o njemu mnogi pisaše i citiraše ga u različitim kontekstima,njegov značaj i uloga u historiji BiH još nisu upotpunosti osvijetljeni.Danas je uglavnom poznat kao sufijski šejh iza kog je ostalo pregršt divnih ilahija ili kao nemirni buntovnik koji je ubijen zbog svojih kritikovanja tadašnje vlsti.Poeziju,uglavnom sufijsku,mističnu,pisao je na bosanskom,turskom i pomalo na arapskom jeziku.One su svojevrsni manifest i poziv za preispitivanje i prevaspitanje vlastitog morala.
Ilhamija nije okovan i zarobljen mnogobrojnim obredima,ceremonijama,svetošću sufijske odore i formom.
„Dubokim uzdahom Bogu se obrati,
U hrku i ćulah nikad se ne uzdaj!
Do prijatelja imam put,srce puno svjetla
Imam vatru ljubavi i dušu koja pjeva“.
Ipak ostade upamćen po djelima koja govore o vremenu u kome su nastajala:propasti Osmanskog carstva,reformama koje udariše po bosanskoj raji…Anarhija,bezvlašće,korupcija i pobuna,bile su odlike tog vremena.I gotovo uvijek iz takvih zala,iz naroda se uzdignu pametni i hrabri,da kažu,ukažu,dokažu!
Ilhamija perom pjesnika ukazuje na bijedu i nepravdu,podiže glas protiv vlasti i uleme,ustaje protiv neznanja i nasilja.
Krivda pravdu zamela
Pa se pravda umela.
Šta se hoće zaboga.
U Travniku je,pred kraj Ilhamijinog života,namjesnik bio Dželaludin-paša.Prevari i samog Ilhamiju,pa ga čak u kičicu umetnu,no ubrzo pokaza svoje pravo lice,pa se pjesnik oglasi protiv njegove tiranije.Stoga ga Dželaludin-paša pozva u svoj konak.Ilhamija se iz Žepča u Travnik uputio pješice i posteći,a predosjećajući loš završetak-na odlasku se oprostio od ukućana i prijatelja.
Da li je Dželal-paša lično primio Ilhamiju,da li je razlog ovog poziva,i kasnijeg stradanja,bila njegova oštra osuda vladajućeg sistema –ne zna se.Legenda kaže kako je Ilhamiji bilo ponuđeno da se odrekne svojih pjesama,a nakon što nije htio-udavljen je u travničkoj tvrđavi.Drugi tvrde da mu je glava odrubljena.Tako o njegovom životu i smrti postoji nekoliko verzija – i predaja:
Jedna tako kaže da je Ilhami-baba,zajedno sa Sirri-babom krenuo u Travnik zijaretiti turbe Ibrahim-dede,koji je preselio kao šehid.Sirri-baba je pričekao Ilhamiju dok je on uz turbe učio dovu.Osjetivši što je Ilhamija proučio,Sirri-baba se odjednom podigao te mu rekao:“Ilhamija,dova će ti biti uslišena!Hoćeš li da to napišem crnom ili crvenom tintom“.“Crvenom“ odgovori Ilhamija.Predaja kaže kako je Sirri-baba znao da je Ilhamija molio Allaha dž. Da preseli na Ahiret šehidskom smrću,a odabir crvene tinte je značilo da će mu biti odrubljena glava.Da je Ilhamija,Božijom voljom,odabrao crnu tintu,bio bi udavljen.
Nedugo nakon tog događaja,Ilhamija dobija poziv iz Travnika.Krenuo je pješice hodajući tri dana da bi mu tamo bila odrubljena glava.Kažu da se glava ovog velikog Božijeg roba otkotrljala daleko od tijela.Krvnici su tijelo uspjeli podići ne bi li ga ukopali,ali glavu,uza sva nastojanja,nisu uspjeli ni pomaknuti.Bila im je preteška.Sve dok je ne spojiše sa tijelom.Ilhami-baba je još rekao,prije ovog strašnog nedjela,da će njemu svijet dolaziti sa svih kontinenata,jer će biti nadaleko poznat,učit će mu Ja sine i hatme mu poklanjati.I zaista,kod Ilhami-babinog turbeta uvijek svijet dolazi-klanjaju u turbetu dva rekjata,uče na tom mjestu razne dove tražeći od Allaha da im bude kabul.
Prvi Ilhamijin mezar bio je u turbetu nedaleko od bivše željezničke stanice i bivše bolnice u Travniku.Turbe je postojalo do 1959,kada je porušeno radi regulacije tog kraja.Njegovi posmrtni ostaci s nišanima preneseni su u turbe u Potur-mahali.
Tek nekoliko stotina metara dalje,u Travniku stoji i turbe njegovog krvnika Dželaludin-paše Dželalije,koje,kažu,samo kerovi obilaze.
A malo ko prođe kroz Travnik da ne obiđe Ilhamijino turbe,prouči bar Fatihu ili…tek stih što opominje i podsjeća.
„S duhom sam se stopio,
S nurom pomiješao,
Do bića stigao u užitku ljubavi“.
Izvor:Selma Tahirović:Sarajevo moj grad,knjiga 9;Art Rabic,Sarajevo,2019.
Priredio:Kemal Mahić
