August 1993… Sunčano jutro, ali samo prividno…
Zvono na vratima i naredba da moj tadašnji mladić ide okolo i obavještava muslimane da dođu do policijske stanice. Rekao je NE, ja to ne želim… Sreo je usput dva prijatelja i rekao im šta su mu rekli. Njih trojica su se uputili zajedno. Naivno, misleći da će se vratiti isti dan…Otišao je prvi…
Kolone ljudi pognutih glava, ni krivi ni dužni u grupama idu ka stanici. I sad se jezim kad se sjetim te slike. Povorke … Zar nama, naše komšije…Zašto????
Došla sam pred stanicu, kamioni su bili spremni, upitah neke prijatelje jesu li vidjeli moga mladića… Rekoše mi da je otišao prvim kamionom na Heliodrom. Pomislih mili Bože, pa da sam ga bar vidjela. Zašto prvi tamo gdje ne treba da bude… Da li ću ga ikad više vidjeti pomislih?!
Garantna pisma (lažna), dolazak u Ljubuški, ultimatum – za 24 sata da se napusti grad sa porodicom. Da se napusti sve što se gradilo, da se napuste naši roditelji, mezarja,…sve… Opet je rekao NE, neću otići iz LJubuškog! Sredim nekako da se vidimo, preklinjala sam ga da iziđe iz zatvora …reče NE…
Odem u Opštinu i na stepeništu sretnem poznato lice sa oružjem. Reče mi: “Di ćeš ti?” Uzdignute glave mu rekoh : “Imam dogovoreno sa gradonačelnikom (ni ime gradonačelniku znala nisam, niti je znao da postojim). Lagala sam…morala sam pokušati nešto. Nisam se bojala.
Pustio me kod gradonačelnika. Pokucam, uđem, predstavim se i kažem mu da moj mladić sjedi sada u zatvoru u Ljubuškom, nakon Heliodroma, jer mu je rečeno da ima 24 sata da napusti grad sa porodicom. Pitala sma ga kako možete, kako se usuđujete, za 24 sata ostaviti sve… Rekao mi je da ne zna ništa o tome i nazvao stanicu u mom prisustvu. Rekao im je da puste čovjeka kući i neka ostane 7 dana da se spremi… Da mu budem zahvalna na tome,vjerujte da nisam….ali eto.
U tih 7 dana je moj tadašnji mladić postao moj muž, niko se nije veselio, pjevao… Oplakali smo taj dan, nismo ga tako zamišljali…
Jedan od mnogih spremnih autobusa nas je odvezao za Zagreb. Pojma nismo imali gdje, šta, kako… pasoše nismo imali.
U Zagrebu smo dobili pomoć od divne djevojke, koju sam jednom u životu vidjela i nazvala je. Došla je po nas taksijem u džamiju, izišla s posla, njen dom je postao i naš. Nikad joj to nećemo zaboraviti.
Imala bih ja još mnogo toga za napisati, ali neka, neću… i ovo je previše… U meni se mijenjaju osjećaji – ljutnja, tuga, bol…
Moj životni moto je: Ne čini drugima, što ne zeliš da se tebi učini… Eh kad bi tako razmišljala većina ljudi, ovaj svijet bi bio puno ljepši…
M.S