Pukovnik Ivanović je na spavanju mučki ubio regruta-vojnika Mevludina Kulića
jer je odbio da puca na Hrvate.
Rahmetli Kulić Mevludin je iskoračio naprijed, bacio oružje i naglas povikao: ‘Ja neću da pucam i ubijam nedužne ljude’. Starješine JNA su odmah oštro reagovale i povikale na Mevludina ‘dobit ćeš ti svoje’.
Prije 29 godina, 06.09.1991., obavljena je dženaza vojniku, Kulić Mevludinu, kojeg je njegov starješina 03/04.09.1991. godine ubio iz pištolja u kasarni u Osjeku, pošto je Mevludin odbio da puca i ubija hrvatski narod i vojnike. Taj dan, 06.09., je neformalno prihvaćen kao dan sjećanja na stradale vojnike-regrute u bivšoj JNA.
Naša svakodnevnica su bila ubistva vojnika-regruta, njihov transport u mrtvačkim sanducima do kuća, a onda dženaze ili sahrane. Groblja su se punila tek stasalim mladićima. To je bilo vrijeme rata prije rata, kada su stradali nevini mladići koje su ubijali njihovi oficiri, pripremajući se za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Znali su oficiri JNA da svaki ubijeni regrut znači jedan borac manje u odbrani Bosne i Hercegovine. Zato su se trudili da ih što više pošalju u smrt. U period od 10 mjeseci, od 27. juna 1991., kada je započeo rat u Sloveniji, nastavio se u Hrvatskoj, pa do agresije na Bosnu i Hercegovinu, 06. aprila 1992. godine, stradalo je nekoliko stotina vojnika-regruta u 18., 19. i 20. godini starosti, a na hiljade ih je ranjeno, osakaćeno ili psihički oboljelo.
Prema tvrdnjama očevidaca, koji su se tog dana zatekli u kasarni u Osjeku, Kulić Mevludina je iz pištolja ubio pukovnik Ivanović Boro[1] u noći 03/04.09.1991. godine, pošto je Mevludin odbio da puca u hrvatske vojnike i civile. Da je istina dostižna i da ponekad moramo duže čekati da za nju saznamo, govori nam i ovaj slučaj. Krajem marta 2014. godine, iz Italije me je nazvao Memišoski Bešir, koji je promijenio prezime u Salkoski, rodom iz Struge, a živi u Italiji i drhtavim glasom ispričao: “Zahvaljujući vašem istraživanju o stradanju vojnika-regruta u bivšoj JNA i dobroti rođaka moje supruge Nijaza Salkoskog ispunila mi se želja da poslije 23 godine kažem istinu o mom najboljem drugu iz vojske Kulić Mevludinu. Rođen sam u Strugi, a sada živim u Italiji. Vojsku sam, između ostalog, služio u kasarni u Osjeku, gdje sam se družio sa Bosancem Mevludinom Kulićem i drugim vojnicima, ali najviše sa Mevludinom. U mjesecu avgustu 1991., se situacija mijenjala i pogoršavala. U kasarnu su nam dolazili srpski rezervisti i maltretirali nas, a posebno Šiptare, Muslimane i Hrvate. Podijelili su nam bojevu municiju i strogo pazili na nas. Nekoliko puta su nas vakcinisali sa nepoznatim vakcinama, a poslije svake vakcine smo bili ošamućeni kao da smo drogirani. Najčešće smo imali vojne vježbe (zanimanja) i držali straže na poligonu ‘C’ koji je bio u blizini i okrenut prema hrvatskim položajima.
Neposredni starješina nam je bio kapetan Najtan Mihal, mislim da se tako zvao. Kada smo rezervnom starješini, Srbinu, usprotivili se da pucamo na Hrvate, naš starješina je oštro reagovao i povikao: ‘Oni koji hoće da izvrše naređenje i da pucaju, što je obaveza svih vojnika, neka izađu iz stroja naprijed’ Jedan broj vojnika, većinom Srbi, je izašao ispred stroja sa oružjem i bojevom municijom, spremni da pucaju i ubijaju. Dok smo se mi preostali kolebali, a među njima najviše Muslimani, Hrvati i Albanci, i razmišljali šta da uradimo, rahmetli Kulić Mevludin je iskoračio naprijed, bacio oružje i naglas povikao: ‘Ja neću da pucam i ubijam nedužne ljude’. Ovo hrabro reagovanje Mevludina je uticalo na nas da ne izađemo iz stroja i počnemo ubijati hrvatske vojnike i civile. Ja sam samo šutio, kao i većina ostalih vojnika. Bili smo zbunjeni, ali i ohrabreni Mevludinovim postupkom.
Starješine su odmah oštro reagovale i povikale na Mevludina ‘dobit ćeš ti svoje’. Tu noć je naša jedinica davala stražu, bio sam prisutan kada su odveli Mevludina u zgradu komande, navodno na razgovor. Ja ga više nisam vidio. Sutradan mi je kurir od našeg kapetana, vojnik hrvatske nacionalnosti (danas živi u Hrvatskoj) rekao da je Mevludin ubijen iz pištolja i da bi bilo dobro da ja odmah bježim iz kasarne, pošto sam se najviše družio sa rahmetli Mevludinom. Nisam dugo čekao. Pobjegao sam, ali me vojna policija uhvatila u Beogradu i vratila ponovo u kasarnu. U Zemunu su me držali šest mjeseci. Ponovo sam, hvala Bogu, pobjegao i sklonio se od oficira JNA. Sada živim u Italiji. Rahmetli Kulić Mevludin je ubijen iz pištolja u potiljak i prema mom saznanju ubio ga je komandant. Nagledao sam se svega u bivšoj JNA, najviše zločina od srpskih vojnika i rezervista i njihovih starješina. Dosta je vojnika iz Bosne i Kosova stradalo. Kulić Mevludin je heroj nad herojima koji je i nas ostale vojnike ohrabrio da ne pucamo i ubijamo hrvatske civile i vojnike. Neka mu je rahmet duši, a njegovim najbližim sabur …”
Za smrt rahmetli Mevludina smo saznali 04.09.1991. godine u popodnevnim satima. Kuća njegovih roditelja se nalazila u općini Vogošća, u naselju Barica. Samo što je Mevludinova majka ušla u kuću, počele su se okupljati komšije. Došli su predstavnici SDA, Patriotske Lige, Islamske zajednice i dr. Pred vrata su se zaustavila luksuzna kola iz kojih je izašao pukovnik JNA M. N. sa još jednim oficirom, dva vojna policajca i ljekarom. Došli su da kažu majci da joj je sin poginuo i da su ga iz snajpera ‘dum-dum’ metkom ubili hrvatski policajci. Naravno, to je bila notorna laž. Mevludina je iz pištolja ubio pukovnik Ivanović iz neosredne blizine, što su potvrdili svjedoci i dokazano naknadnim ljekarskim pregledom. Kada su se majka Izeta i drugi prisutni usprotivili lažima pukovnika postavljajući mu pitanje: “Zašto ubijate našu djecu?” On je odgovorio: “Pitajte Tuđmana”, a onda nastavio “išao sam sto puta na Kosovo, i nisam na ovakvu brutalnost naišao”. Na to su mu odgovorili prisutni: “Nije ovo Kosovo, ovo je Bosna. Pobili ste Šiptare, pa mislite da pobijete i Bosance”.
Sanduk sa ubijenim Mevludinom Kulićem je dopremljen u vojnu bolnicu tek 06.09.1991. godine, kada je i sahranjen na greblju Ugorsko, kod Vogošće. Iako su oficiri tražili da se limeni sanduk ne otvara, mi smo ga otvorili i bili očevici načina ubistva rahmetli Kulića. Ljekar dr. Senahid Alajmović, je na licu mjesta utvrdio da je rahmetli Mevludin ubijen revolverskim metkom iz neposredne blizine, da je ulazna rana na potiljku glave, a izlazna pored nosa, što potvrđuje iskaz svjedoka. Mevludin Kulić je zaslužio zahvalnost i priznanje svih nas, kao i Republike Hrvatske.
Molim Gospodara svih svjetova da ubijene regrute-vojnike uvede u lijepi dženet i da ih obasja dženetskom svjetlošću, a regrutima-vojnicima drugih vjeroispovjesti da podari Raj i rajske ljepote.
Napomena: Boro Ivanović, komandovao je u rušenju Osjeka i Vinkovaca 1991. godine, a kasnije je učestvovao u strahovitim zlodjelima u Zvorniku i Vlasenici, gdje je naređivao ubijanje Bošnjaka. Kao priznanje za zločine koje je počinio na tlu Hrvatske i Bosne, unaprijeđen je u čin general-potpukovnika i imenovan za komandanta Novosadskog korpusa.
Izdvojeno.ba, Nihad Halilbegovic
Prijedlog:K.M.