Termini iz našeg jezika se rijetko i sa teškoćama probijaju u svijet.Čak i one riječi u koje se kunemo,poput šljivovice,zapravo dolaze iz šireg slavenskog okruženja,dok ćevape baštinimo kao dio našeg otomanskog naslijeđa.O onima koje su u svjetske jezike neupitno došle sa ovog podneblja,na primjer vampir,manje želimo da govorimo.
Slično je i sa jednom sintagmom,od koje se kosa također diže na glavi-ETNIČKO ČIŠĆENJE.Ona je u svojim raznim oblicima(engl. Ethnik cleansing,njem. Ethnische Sauberung,fr. Nettoyague ethnique) provalila u najrasprostranjenije svjetske jezike tokom 1992.godine da opiše užase koji su pratili raspad bivše Jugoslavije.U globalnom diskursu se i zadržala,iako ju je Američko društvo za dijalekte proglasilo za najskandalozniju riječ 1992.,a Udruženje za njemaćki jezik za Neriječ godine.Do 1995.g. već je nazivana metaforom našeg vremena,ali se iz očiglednih razloga,za autorstvo nad njom niko nije grabio.Kako to biva,okružile su je i teorije zavjera.Po jednoj, agencije za odnose sa javnošću su u službi bosanske vlade lansirale ovaj pojam da ocrne Srbe,dok ga po drugima upravo srpska ratna propaganda lukavo podmetnula da bi se izbjegla genocidna kvalifikacija.Ratna tama pokrila je porijeklo termina,čija je praksa postala svakodnevnica na južnoslavenskom prostoru.
UKLANJANJE NEPOTREBNOG STANOVNIŠTVA
Kad politički sukob preraste u borbu na život i smrt,jezik mržnje se razobruči.Suparnik postaje protivnik a njegovi sljedbenici neprijatelji.Oni kao da prestaju biti ljudska bića,pa se tako iskorjenjuju kao korov, sjeme im se zatire,istrebljuju se vaške.Njihova se teritorija amputira,a oni se sa nje čiste.Ova posljednja metafora privukla je pažnju Ranka Bugarskog,koji je rasplitao lingvistiku tog bezumnog vremena.“Način na koji je ovaj izraz uveden u upotrebu i korišćen,naročito u odvratnoj sintagmi etničko čišćenje,zasluživao bi zaseban ogled.“
Trebale su mi godine da napravim takav ogled,nastojeći da shvatim kako to da se „čišćenje“,jedan higijenski,sterilan,čak afirmativan termin koristi da označi zaposjedanje teritorija i ostvarenje kontrole nad njima kroz uklanjanje nepoželjnog stanovništva nekim od najrigoroznijih mjera koje se mogu zamisliti.Naime,u velikom broju jezika riječ čišćenje se koristi da označi i normalizuje nasilje.Bukvalno od biblijskih vremena,društvo se „pročišćava“ ritualnim uništenjem onog svog segmenta koji je označen kao nečist,čak zarazan ukoliko se blagovremeno ne ukloni.
Tom kultnom čišćenju uz bok je u 19. I 20.vijeku stalo moderno,ideološko „čišćenje“,zasnovano sa jedne strane na rasnoj pseudonauci,a sa druge strane na sovjetskoj interpretaciji marksizma.Svakome je poznat ruski termin čistka,kojim je Lenjin nazivao unutarpartijske obračune,ali i slamanje otpora boljševicima.Ovaj sistem je do krajnjih razmjera strahovlade doveo Staljin.Rasno ludilo je svoj najstrašniji izraz našlo u Hitlerovim kampanjama čišćenja(Reinigung) Njemačke od Jevreja i drugih „nepoželjnih“društvenih grupa.Jedini razlog što sintagma o kojoj je ovdje riječ nije nastala u Trećem rajhu je taj što su nacisti pojmu etnički(ethnisch) pretpostavljali izraz narodni(volkisch).Uvodeći tako svijet u haos II svjetskog rata,prednjačili su u surovom obračunu,tokom kojeg više bilo pitanje da li čistiti,već koga.Ostalo je samo da se vidi gdje će se i kako ovaj pojam „etnicizirati“.
Tako se ova nevesela priča ponovno vratila na Balkan,koji nije prednjačio u afirmaciji pojma „Čišćenje“,ali se trudio da ne zaostane,posebno tokom duge agonije Otomanskog carstva.Uprkos naporima novostvorenih država poput Srbije,Grčke,Crne Gore,Bugarske ili Rumunije da postignu nivo homogenosti koji je priželjkivala njihova elita,jugoistok Evrope je ostao mozaik etničkih,vjerskih i jezičkih razlika,gusto koncentrisanih na tom malom prostoru.Otuda početkom XX vijeka nije manjkalo pokušaja da se to izmjeni.Kako se koketiralo sa stvaranjem „etnički čistog“ prostora,takva terminologija je prodirala u naučni diskurs predratnih autora izrazito različitih stavova i porijekla kao što su Benjamin Kalaj,Vilijem Ripli,Ćiro Truhelka,Sima Trojanović,Jefto Dedijer,Ivo Pilar,Robert Siton Votosn,Dušan Popović i Nićifor Krajnik.II svjetski rat je pružio okvir za rješavanje etnopolitičkih problema prelazom sa deskripcije problema na preskripciju njegovog rješenja.
Ironijom sudbine,u tome su isprednjačili dunavski susjedi,Rumunija i Jugoslavija.Tako je u julu 1941.g. rumunski vicepremijer Mihaj Antonesku možda prvi put izgovorio frazu u punom obliku.Prilikom napada na SSSR najavio je „etničko čišćenje Jevreja i drugih nepouzdanih stranaca u radne kampove“ dodajući na sastankukabineta 8.jula 1941:“Ne znam da li će ikada Rumuni imati šansu da izvrše takvu nacionalnu reviziju i etničko čišćenje“.Ne zaostaje se ni na ruševinama Jugoslavije,gdje u ljeto 1941. Nastaje memorandum Stevana Moljevića Homogena Srbija,koji zagovara čišćenje u neposrednom poslijeratnom periodu.Njegovi odjeci se nalaze u Instrukciji Dragoljuba Mihailovića sa kraja 1941,koja između ostalog kao cilj četničke borbe proglašava „stvaranje Velike Jugoslavije i u njoj Velike Srbije,etnički čiste“.Takvi projekti se tada već uveliko realizuju u NDH-Filip Lukkas 1942. godine ističe da je u Bosni „etnički najčišće očuvani dio hrvatskog naroda“.
(…)Poslije II svjetskog rata,pojam se pritajio,U Jugoslaviji se čak nije govorilo o etničkim,već o međunacionalnim odnosima,baš kao što je čistka postala diferencijacija.Međutim,ubrzo nakon Titove smrti sintagma se prosto povampirila.Prvo su vlasti iskoristile kovanicu „etnički čisto Kosovo“,da označe ciljeve albanske pobune koja se u toj pokrajini dogodila 1981.g.Slična namjera,“stvaranje etnički čiste Bosne“ pripisivana je Aliji Izetbegoviću i drugim optuženicima na Sarajevskom procesu 1983.g.Zatim je Memorandum SANU upozoravao da,osim sa „etnički čisog Kosova“,Srbi nestaju asimilacijom u Hrvatskoj.Ove su optužbe i te kako produbljivale jugoslavensku krizu,usmjeravajući je ka ratnom raspletu u kojem je stradalo preko 130.000 ljudi a raseljeno preko 4 miliona.Učeći na greškama svojih predhodnika,balkanski gospodari rata nisu govorili o etničkom čišćenju,nego su ga sprovodili.Ono je postalo i ratni cilj i njegovo sredstvo u potrazi za što većom,a što etniki homogenijom teritorijom.Ta se namjera,kojom je Slobodan Milošević kratko definisao težnju da „svi Srbi ostanu u jednoj državi“,na naročito razoran način pokazala se u BiH,gdje su poslanici Republike Srpske izglasali“državno razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice u Bosni i eliminisanje Drine kao granice između srpskih teritorija“.Nije zaostajala ni Herceg-Bosna,ostvarujući Tuđmanovu ideju „podebljavanja kifle“,dok je on sam planirao homogenizaciju Hrvatske.“Moramo im nanijeti takve udarce da Srbi,praktično,nestanu.“
Logika etničkog čišćenja u praksi je svodiva na onu narodnu“ima da vas nema“.Ona se u praksi manifestuje skalom nasilja:od prijetnje i otimačine,preko logorisanja i deportacija,do silovanja,ubistava i uništenja.Baš ta širina i nepreciznost ovog pojma spriječila je njegovo pravno definisanje,a iz istog razloga ne manjka ni prijedloga da se on izbaci iz naučnog diskursa,pa ga često nalazimo pod znacima navoda.Međutim,kako je lakše dokinuti termin nego praksu,“etničko čišćenje“ nastavlja svoj poluživot,baš kao i vampire,pojavljujući se i dalje pošto se sa nasiljem ni kod nas,kao ni u svijetu,naćalost,nije raščistilo.
Izvor:VREME br.1546.20.8.2020.
Autor:dr.Vladimir Petrović:“Etničko čišćenje-Geneza koncepta“,naučni savjetnik Instituta za savremenu istoriju
Priredio:Kemal Mahić
