Objavljeno:10.08.2008
.Osamdesetih godina XX stoljeća pojavila se uzrečica kod mladih osoba “Ko te
šiša“. Riječ je bila o nipodaštavanju i omalovažavanju sagovornika. Mnogi ljubušaci da
bi smirili strasti odgovorili su „Beća“. I autor ovih redova u dječačko doba je svoju
„glavu“ povjerio dragom Bećiru Mehičeviću-Beći. Na prvo „šišanje“ stigao sam na
preporuku oca, koji je poznavao sve brijače u „Brijačkoj zadrugi“ Ljubuški. Zadruga se
nalazila preko puta crkve sv.Kate i vodio ju je gospodstveni majstor „bisernice“ (muzički instrument), maestro Mustafa Ibrulj, otac r.Halida, r.Hamleta, Enise i Elbise Ibrulj.
Za jednom radnom stolicom bio je ozbiljni i predani Ahmet Češko, a za drugom stolicom je „ravnao“ simpatični Đemica Ombašić. Nakon njegove prerane smrti na njegovo mjesto je stigao naš Beća. S druge strane brijačnice radili su Ibraga Češko i Munib Delalić. Nešto kasnije stigli su plemeniti Ante Paradzik/Anta/, njegov brat Sreco, Nosić Ivan, Mili Češko…
Brijačnica je bila svakodnevno stjecište mušterija koji su većinom bili zadovoljni uslugama navedenih majstora brijačkog zanata.Mnogo se polagalo na izgled pa se insistiralo da „neimari“ budu obrijani i podašišani kako se ne bi narušavale norme socijalističkog morala. Zaposleni u brijačnici su često govorili “nema politike u našoj butigi“ što je svakako bilo dobro s obzirom na široku rasprostanjenost špijuna i uhoda u Ljubuškom.
Mnogobrojne mušterije nisu žalile vremena da dođu na red šišanja i brijanja kod Beće. On je bio neposredan, otvoren, šarmantan. Plijenio je ljubavlju naročito prema djeci. Nasuprot Bećinoj stolici dijagonalno je bila centifugalna stolica koja bi se okretala kao ringišpil. Korištenje ovog „vrtuljka“ bilo je rezervirano za onu djecu koja ne bi plakala prilikom šišanja. Beća je „cijenio“ ko zaslužuje besplatnu vožnju. Zahvaljujući njegovom pristupu djeci, većina ih se „provozala“ u brijačnici.
Omiljene Bećine teme su bile: F.K.Velež i ribarenje na Trebižatu i
Neretvi. Svojim odraslijim sagovornicima je prilazio
riječima: Pronto, comestate signori i signorine, ragazza, grazie, što
je često bilo nemušto, ali je doista bilo efektno. Bio je omiljen i
u govoru prema drugim osobama često je koristio deminutive, što je
izazivalo oduševljenje kod sagovornika. Svi su željeli da budu u
njegovom društvu. Njegove komšije ispod Jurjevice su ga cijenile
kao svoga „rođenog“. Pred kraj života, relativno u starijim
godinama, se oženio. Sve manje smo ga viđali. Zadržao je „dječački
osmjeh“ i pred kraj života. U njegovim ustima je uvijek bila
cigara „savijena“ od domaće škije koju je nabavljao u Borajni i
Grljevićima. Nažalost cigara je pridonijela njegovom preranom
odlasku iz naših života!
Ako naš Beća „šiša“ i na onom svijetu,onda je u dženetu na zadovoljstvo merhuma!
ADIO, AMICO! GRAZIE PER AMORE!
Kemal Mahić,profesor
.