U avlijici iznad nenine kuce cvala je ruza. Nju je davno, jos dok je cura bila, zasadila moja tetka. Tetka se onda udala i otisla, a ruza je ostala da mirise.
Ponekad , dok bih se kao dijete igrala u donjoj avliji u proljetne dane, otrcala bih u gornju avlijicu samo da pomirisem tu ruzu neodoljivog mirisa. Mirisala je na radost i bezbriznost. Mislim da na nju mirise citavo moje djetinjstvo.
Neki dan svratih u Mostarsku 14.
Davno su zarasle u korov staze moga djetinjstva. Tetkine ruze vise nema. Ni tetka odavno nije medju zivima. Ni mirisa vise nema, ni ljepote, tu u Mostarskoj 14.
Odnijela je ruza sa sobom bezbriznost jednog vremena.
Hodim polahko silazeci niz kaldrmastu podlogu pod nogama. Kao po staklu, da se ne povrijedim.
Korov izbija iz svih coskova, osjeti se miris truhlezi i napustenosti. Avlija zarasla u mahovinu i trnje. Grile na prozorima kuce poluraspadnute vise.
Jos su dvije ruze nekad bile ispod prozora u donjoj avliji. Mjesta gdje su zasadjene davno su zabetonirana.
Stara drvena, ulazna vrata su propala i struhla, ogoljela i oguljena vjetrovima i kisama. Miris truhlezi i propadanja.
Pokusavam u mislima da vratim sjecanja i mirise djetinjstva, ali me ova slika koju vidim pred sobom uporno drzi tu, u nelijepoj stvarnosti pred struhlim kucnim vratima.
Bila je nekad ova kuca…
Bila je moja nena Zejna, apsolutna gospodarica u kuci, bezrezervno na usluzi svima.
Bile su tri ruze – dvije u donjoj avliji, a ona mirisna, tetkina u gornjoj avlijici.
Bila je saksija sa cvijetom ispred kuce i kaldrmasti sokak.
Bio je sipak iznad kuce.
Bila je basta ispod kuce sa dvije tresnje.
Bilo je ogromno imanje i livade sa zasadjenim smokvama.
Bili su neodoljivi mirisi i zvukovi proljeca i vjetrovi i kise jesenje.
Bile su zime i ljeta.
Bio je komsiluk i zvukovi, graja razigrane djece.
Bio je zivot i ezan sa dzamije.
Sad niceg nema. Samo tisina.
Pustos, miris truhlezi, sjecanja na jedan prohujali zivot, na nenu Zejnu, na njenu avliju, njene komsinice i kucni ambijent u kojem je bila ona apsolutna vladarica.
Njena kuca uvijek uredna, rucak ukusan i na vrijeme,njena avlija uredna i pometena.
Njene komsinice i kahvenisanje s njima.
Njen stari mushaf i ucenje Jasina petkom.
Njeni savjeti meni i moj lijep odgoj. Gajila me kao cvijet s toplinom i vlastitim primjerom.
Njeno po sto puta ispricano, tegobno zivotno iskustvo iz kojeg sam poslije crpila inspiraciju u vlastitim zivotnim teskocama.
Njene komsinice koje su dolazile I nesebicno nas darivale svojim vlastitim zivotnim pricama.
Zbog druzenja s nenom I s njima prozvali su me “starmala”, ma sta to znacilo.
I kasnije u zivotu…istinsku srecu mi je pricinjavalo druzenje sa starijim zenama. One su te koje su nosile neprocjenjivo zivotno iskustvo, imale su pricu koja je uveseljavala I oblaksavala, uprkos teretu zivota.
Zivotne su to bile price, pune iskusenja, ljudske topline I neizmjernog sabura.
Sve se to danas nekako izgubilo I nestalo…ispod ovog natruhlog lisca pod mojim nogama. U truhlezi takozvanog modernog, brzog zivota i doba.
Bez tih prica dragih mi nena iz djetinjstva,prepricanih onako usput, uz kahvu i krckanje rucka, ne znam kako bih krocila kroz zamrsenu stazu zivota. Njihova zivotna iskustva, kroz zalosti, radosti i njihov sabur su za mene bili neprocjenjivi. To je veliko blago koje u srcu traje.
Njihovi savjeti i pouka iz tih prica je , ustvari, sustina zivota sadrzana u njihovoj vjeri u Boga Jedinog i ubjedjenju da je On Gospodar svega stvorenog i Sudija koji ce sve nase ovodunjalucke nepravde i tuge nadomjestiti i rahatlukom vjecnim zamijeniti, ako budemo od iskrenih robova Njegovih.
Snaga je to koja me drzi, toplina koja dusu grije, evo ovdje, u avliji punoj truhlezi, pred polusrusenom kucom, u sokaku sjecanja.